Nova godina, novi ja. Započinjem priču ovom rečenicom zato što mi je oduvijek zvučala klišejski. Toliko puta je korištena i ispada da nakon Nove godine nastaje milijun novih i poboljšanih ljudi, kako bi svijet odjednom, drastično postao mjesto na kojem čovjeka s manom nema. Dakle, nemoguće. Međutim, jutros sam uz kavicu razmišljala o toj godini koja slijedi i novim odlukama. Razmišljala sam što bih novo mogla učiniti u 2017-oj. Palo mi je tako na pamet da bih mogla prestati biti mrzovoljna kad se probudim, ali sam shvatila da je to tehnički nemoguće. Sjetila sam se i onih kojima je glavna odluka da smršave koju kilu, ali je napravljena nova tura francuske salate, pa i ta odluka otpada. Sjetila sam se da bih mogla pokušati učiniti nešto u vezi svog talenta za pjevanje, ali sam se isto tako sjetila da tog talenta nemam. Između svega toga, na pamet mi je pala riječ „praštanje“. Mislim si, što je ono u čemu si loša i što bi možda valjalo promijeniti.
Uvijek me fasciniralo kako je Isus pun razumijevanja. Fascinantno mi je kako nam prašta grijehe za koje ponekad mislimo kako nikada ne mogu biti oprošteni. Čovjek ga je razapeo na križ, a on za tog istog čovjeka čini sve najbolje. Fascinantno mi je zato što su se davno dva susjeda posvađala oko dijelića ograde koji nepropisno prelazi na posjed jednog od njih dvojice i kako zbog toga već godinama ne razgovaraju. Čuj „ne mogu ja njemu oprostiti, preteške riječi su pale“. A gledajte Isusa, kako god da bilo, on je uvijek spreman na praštanje. Ne znam je li netko primijetio, ali kad god odlučite da osoba nije vrijedna vašeg oprosta ili ‘pak vrijedna vašeg ispričavanja, osjećate grč u želucu, zjenice vam se šire, a bijes prevladava vašim tijelom. Jako ružan osjećaj, a i gadno utječe na vaše zdravlje, loš je stres za štitnjaču. Izjeda vas iznutra, čini vas nesretnima, ali ipak odlučujete igrati na „kartu ponosa“. Trebala se ja ispričati ili oprostiti, uvijek je taj osjećaj posrijedi. Što se onda dogodi? Iz života nam odlaze šanse. Odlaze nam ljudi. Odlaze nam potencijalne dobre priče. Odlazi nam razumijevanje. Odlazi nam ljubav. Zatim, dolazi dan kad se pitamo: Što bi bilo da smo popustili i rekli oprosti ili ‘pak, što bi bilo da smo popustili i oprostili?
Puno je stvari na ovom svijetu koje ne možemo kontrolirati. Potrese, ratove, siromaštvo… ali, postoje i one nad kojima imamo potpunu kontrolu. Praštanje je jedna od tih stvari. U jednom džepu tako nosimo hrpu novih šansi, a u drugom ponos i bahatost. Mi odlučujemo u koji džep želimo zavući ruku. Na ljestvici ljudi koji mogu pričati o tome ja sam jako nisko rangirana, ali mislim da bi to mogla biti dobra novogodišnja odluka. Suosjećam sa svima vama kojima je praštanje teška riječ, ali vam isto tako dajem prijedlog za klišejsku rečenicu: „Nova godina, novi ja“, ili možda bolje: „Nova Godina, malo bolji stari ja“. Hvatajte šanse za dobre životne priče, kontrolirajte situacije, šutnite ponos i zagrlite trenutke u kojima praštanje može biti najbolja stvar koja vam se ikad dogodila. Bog je rekao „praštajte i bit će vam oprošteno“. Na ljestvici onih koji mogu pričati o tome, On je rangiran na samom vrhu. I naglašavam, svjesna sam onih neoprostivih situacija, ali svjesna sam i onih koje mi svakodnevno činimo neoprostivima.
Sretna Nova koji dan unaprijed, učinite ju boljom, ako ne za sebe, barem onda za nekog drugoga! ☺
Gabrijela Čuljak