„Svugdje sam Te tražio, a Ti si bio u meni“ riječi su svetog Augustina izabrane kao geslo druge po redu Duhos brucošijade održane u subotu 26.10.2019. u cjelodnevnom programu od 10 do 19h. Okupljanje jezapočelo u vjeronaučnim prostorima župe svetog Ćirila i Metoda u Osijeku gdje su brucoše i druge mlade dočekali stariji studenti sa prigodnim poklonima dobrodošlice nakon čega je uslijedilo euharistijsko slavlje koje je predvodio studentski kapelan vlč. Mario Žigman, a animirao DUHOS band.
Studentski kapelan je obraćajući se okupljenima objasnio kako čovjek konstantno traga za nečim, srećom, slavom, bogatstvom, itd., ali je u konačnici i u potrazi za Bogom. Naše traženje Boga ne može biti bez traganja Boga za čovjekom jer Bog je onaj koji je prvi tražio čovjeka. Možemo si postaviti pitanje hoćemo li tražiti Boga poput Davida koji ga je tražio na najgorljiviji način; Moje mi srce govori; traži lice njegovo. Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim(usp. Ps 27,8). Budući da je David tražio Gospodina, Bog mu je dao kraljevstvo koje će zauvijek trajati. Vlč. Žigman potom je naveo primjer sv. Benedikte od Križa koja je neumorno tragala za Bogom i primjer sv. Monike koja je djelovala u pozadini Augustinova života dugi niz godina moleći za njegovo obraćenje i na kraju vidjela uslišanje svojih molitava. Sv. Augustin, čiji smo citat: Bože, svugdje sam te tražio, a ti si bio u meni, izabrali kao geslo naše brucošijade doista je tragao sav svoj život za Bogom, odlazio je na razna mjesta kako bi se osjećao cjelovitim, no ništa ga nije uspijevalo ispuniti. Ipak se nije umorio u tom traganju. Nije odustajao. Susreo je biskupa Ambrozija preko kojega je shvatio što mu nedostaje i da ga samo Bog i njegova ljubav može potpuno ispuniti. Sv. Augustin bio je otvorena srca, zbog toga je i pronašao Boga, a to je i poslanje svakog od nas. Na kraju je kapelan zaključio: Budite tragatelji za Bogom i Bog će naći put do vas. Budimo oni koji će tijekom današnjeg dana doista dati Bogu odgovor na to pitanje:“ Gdje si, gdje si prisutan u svojemu životu? Jesi li u mojoj blizini ili me tražiš na krivim mjestima ?“
Nakon euharistijskog slavlja, uslijedilo je upoznavanje kroz zajedničke igre i ples dok je nakon ručka formirano šest ekipa koje su obilazile različite lokacije kroz grad. Na svakoj od tih lokacija Kampus, Tvrđa, Srednjika, Pješački most, Šetač, Knjižnica te na kraju crkva u Divaltovoj ekipa je morala napraviti selfi, pročitati tekst zanimljivosti o samoj lokaciji, ali i citat iz Biblije, odraditi neki zadani zadatak, npr. darovati čokoladu s porukom slučajnom prolazniku i tako mu uljepšati dan, blagoslivljati ljude koje sretnu putem, javiti se nekom od svojih bližnjih, napraviti deset čučnjeva. Pri povratku u Divaltovu, svaki je tim posložio svoje puzle koje je također skupljao gradomu, a potom su svi zajedno pogledali skeč pod nazivom „Božje dlijeto“ koji su pripremili dvoje studenata, a koji govori o neprihvaćanju sebe i problemima koji nas udaljavaju od nas i od Boga, problemi poput lijenosti, kontroliranja, požude, lažne zauzetosti, lutnje, ponosa i uspoređivanja. Na temu skeča i lokacija u gradu koje su studenti obišli osmišljene su radionice u kojima je svaka grupa promišljala na temu jednog problema, u kojim segmentima on uteče na njihov život i kako to promijeniti.
Uz Srednoškolsko igralište bila je povezana ljutnja koja se tako često javlja kada gubimo u nečemu, kada smo razočarani i depresivni jer nam naši hobiji uzimaju previše vremena, kada nemamo dovoljno vremena za druge i sl. Ono što možemo učiniti je da i u trenucima nekih naših obaveza ili zabave to vrijeme prikažemo Bogu kao molitvu te ujedno trudeći se činiti to najbolje što možemo i time posvećivati taj rad.
Razmatrajući o restoranu Campus shvatili smo da nas ponekad naš ponos vodi u to da druge omalovažavamo i smatramo manje vrijednima jer možda studiraju neki „lakši“ fakultet ili ne brinu o sebi onoliko koliko mi to činimo. Sve su to prosudbe drugih koje donosimo na temelju vanjštine, ali često ne znamo kako je uistinu toj osobi i što je ona proživjela. Zbog toga se trebamo čuvati takvih stavova koji nas samo udaljuju od izgradnje međusobne ljubavi.
Grupa koja je povezala pješački most s ljubavi ukazala je isprva na poteškoće koje se javljaju u stvaranju prijateljskih i ljubavnih veza. Najčešće je lijenost ta zbog koje nam je teško raditi na sebi, graditi povjerenje i povezivati se kvalitetno s drugom osobom. Mnogi će također češće posegnuti za nekim lakšim rješenjem i razdvojiti se, nego li pokušati razgovarati i truditi se i dalje ustrajati. Ljubav je ta koja nerijetko traži žrtvu i kompromis, ali koja sve naše odnose čini potpunima, pogotovo jer tu ljubav i sami primamo od Boga. Svaki taj mali i jednostavni korak u izgradnji tih mostova, Gospodin blagoslivlja i daruje milost za daljnji život.
Gradska knjižnica koju su ekipe obišle predstavlja našu potragu za znanjem i karijerom. No, u izgradnji naše karijere često znamo biti nezadovoljni sobom, svojim rezultatima i počinjemo se pretvarati zauzetima i zavaravamo druge. Time pokazujemo svoju nutarnju prazninu koju može ispuniti samo Bog, od kojeg trebamo tražiti milosti da znamo slagati prioritete i da svo znanje i vještine o kojima učimo možemo koristiti na slavu Božju.
U radionici koja je bila vezana uz Tvđu mladi su promišljali o vlastitu ponašanju tijekom izlazaka i zabave te kako ne smijemo dopustiti pretjerivanje ni u čemu jer nas to dalje vodi u požudu. Tijekom svojih izlazaka trebamo paziti na svoje dosojanstvo, prikladnu odjeću i ponašanje koje je primjereno jednom katoliku kako ne bi živjeli licemjerno.
Posljednja radionica bila je vezana uz osječkog Šetača odakle polazi bus za Portanovu. Simbol je to šopinga, mode, kupovine, svega onoga što je potrebno čovjeku za normalan život, ali često onoga u čemu znamo pretjerati. Kupujemo nepotrebne stvari koje samo zatrpavaju naše police, dok istovremeno neki nemaju dovoljno za život. Isto tako uspoređujemo sebe s drugima nastojeći se prikazati što savršenijima. No, trebamo se uspoređivati samo s Kristom i truditi se biti što sličniji njemu.
Svaka grupa složila je potom svoj dio puzle u jednu zajedničku fotografiju naših lokacija koje međusobno isprepleće križ kojeg nismo mogli uočiti sve dok se sve grupe nisu zajedno uključile i dale potreban dio slagalice.
Vlč. Mario je zaključujući radionice isprva pojasnio ulogu fotografiranih selfija po gradu. Slikajući te fotografije mi smo uvijek u provom planu, usmjereni da to sve prekrasno i savršeno izgleda. No i to nas može potaknuti da tu istinsku ljepotu i Boga potražimo u nama samima, u našoj nutrini. Iako smo se u radionicama prvotno možda osvrnuli na negativne stvari, svaka životna faza kroz koju smo prošli može biti korisna i za daljnju izgradnju. Ukoliko uključimo Boga u sve svoje segmente i životne relacije, dobre i loše, tek ćemo onda pronaći puninu. Bog će pronaći put do našeg srca ukoliko mu se otvorimo i to dopustimo.
Brucošijada se zaključila klanjanjem u zimskoj kapelici pred Presvetim oltarskim sakramentom tijekom kojeg je svaka osoba imala priliku na papir napisati sve one negativne stvari koje umanjuju našu sliku o nama, sve ono što nas sputava u životu, grijeh zbog kojeg se ne prihvaćamo, zbog kojeg se zatvaramo u sebe, iznijeti sve svoje „smeće“. Te smo papiriće potom ispred oltara strgali i bacili u koš za smeće te zahvalili Gospodinu što ne gleda na naše slabosti već nas neizmjerno ljubi i iznova pokazuje kako smo njegova remek-djela.
Marija Kristić