U organizaciji Udruge Duhos u pastoralnim prostorima Nadbiskupskog vikarijata u Osijeku u subotu, 3.11.2021. te 4.12.2021. održan je treći, odnosno četvrti susret za muškarce pod vodstvom vlč. Maria Žigmana, studentskog kapelana. Tema trećeg susreta bio je biblijski pogled na Izaka s pitanjem Izak: Kako postati muškarcem bez očeve podrške?
Izak je sin velikog Abrahama, a sinovima velikih ljudi uvijek je teško jer često nisu prisutni kod kuće. Njihova djeca osjećaju kao da nemaju oca pa u religiji počinju tražiti zaštićenost i ispunjenje svojih infantilnih želja za izgubljenim rajem. Muškarci bez oca traže jake ljude kako bi se oslonili na njih. Ako naiđu na prave muškarce, naći će svoj put. Ako pak postanu ovisni, trčkarat će za guruima i pritom izgubiti sebe.
Sveto pismo prikazuje kako Rebeka rađa Izaku dvojicu sinova, blizance Ezava i Jakova. Izak je više volio Ezava jer je rado jeo divljač. Međutim, vlč. Žigman govori kako je Izak u svom sinu volio vlastitu sjenu, ono što si sam nije nikad dopuštao živjeti, ono divlje, žestoko, snažno, borbeno.
Vlč. Žigman pojašnjava kako je duhovnost onih koji su bez oca obilježena jakom čežnjom za sigurnošću i oslobođenjem, ali da takva duhovnost često ima infantilne crte. Umjesto da se suoče sa životom i njegovim konfliktima, takvi ljudi rješenje svojih problema očekuju od Boga.
Od oca napušteni muškarci koji se suoče sa svojom napuštenošću postaju dobri dušobrižnici i terapeuti. Budući da imaju osjećaj za napuštene ljude, ne upadaju u zamku da im daju sigurnost koju oni od njih ne očekuju, već im pokazuju put u vlastito srce u kojem pronalaze same sebe. Danas postoji mnogo muškaraca bez oca koji pate jer nisu imali oca koji bi ih podržavao. Muškarci bez oca često bježe u ulogu žrtve, žrtve svojih roditelja ili društva te odbijaju preuzeti odgovornost za sebe i svoj život. Na primjeru pomirenih Izakovih sinova da je došlo i do pomirenja Izaka sa samim sobom. Tek kada se muškarac bez oca suoči sa svojom napuštenošću i prihvati odgovornost za svoj život može postati izvor blagoslova.
Susret je zaključen zajedničkom svetom misom u kapelici Vikarijata.
Tema, pak četvrtog susreta bila je Jakov: putovanje prema očinstvu.
Na početku susreta vlč. Žigman postavlja pitanje može li Jakov, kao muškarac koji je vrlo privržen majci postati dobar otac? Biblija nam govori kako Jakov sazrijeva od svoje uloge uspješnog i lukavog muškarca do oca suočavajući se sa svojom mračnom stranom. Prvi korak na tome putu je izlazak iz majčinog životnog prostora što Jakov čini onda kada bježi od svoga brata, kada zapravo bježi od svoje sjene. No taj bijeg ga oslobađa od navezanosti na majku te ga vodi do samoga sebe i istine o sebi. Tijekom bijega Jakov ima potresno iskustvo Boga koji mu se obraća u dubini njegova srca i blagoslivlja ga. Ovo iskustvo Boga koji blagoslivlja prvi je korak na Jakovljevu putu preobrazbe. On postaje svjestan da ne ovisi sve o njemu, već o Božjem blagoslovu i ako se prepusti Božjoj volji, da će tada naći svoj put.
Vlč. Žigman dalje naglašava kako onaj tko se nije borio sa sobom i sa svojim mračnim stranama nije u stanju postati otac. Tko misli da može proći kroz život neokrznut i da se ne suprotstavi svojoj sjeni taj će svoje mračne strane projicirati na svoje sinove i kćeri jer će ih promatrati kroz naočale svojih potisnutih potreba i strasti. Biblija nam kroz Jakova pokazuje dva načina kako se susresti sa sjenom. Prvi je način boriti se s njom, a drugi je način u tome da se pred njom ponizno poklonimo i priznamo je.
Na putu postajanja muškarcem pripada i očinstvo, bilo da je riječ o biološkom ili duhovnom. Biti otac znači podržavati druge, posredovati im želju za životom, davati im oslonac tako da se odvaže sami uzeti život u svoje ruke. U očevoj blizini sinovi i kćeri se usuđuju pogriješiti i smiju mu doći i kad su zašli na stranputice. Djeca znaju da se uvijek mogu vratiti kako bi se na njega oslonili i kod njega pronašli pomoć i utjehu. Danas, kao i nekoć, govorimo o oskudici očeva. Mnogu su očevi odsutni u odgoju. Ne podupiru djecu, ljute se što se njihova djeca razvijaju drugačije od onoga kako su si oni zamislili i odgoj prepuštaju majkama. Oca treba ne samo obitelj, nego i društvo. Otac je onaj koji podmeće svoja leđa kad u obitelji nešto krene po zlu.
Vlč. Žigman zaključuje s dva karakteristična stava oca, a to su odlučnost i velikodušnost. Danas mnogi muškarci radije ne donose odluke iz straha da bi mogli pogriješiti, boje se sukoba te ništa ne pridonose rješenju situacije. Drugi stav je velikodušnost. Očevi nisu sitničavi i uskogrudni, oni imaju široko srce. Djecu ili one koje vode smatraju sposobnima. Naše vrijeme je ono koje treba takve očeve – očeve široka srca.