Ne bi naučio vjerovati samo znajući da sam tu;
Ne bi poznavao radost počivanja u meni
Kada su tama i tišina sve što možeš vidjeti.
Nikada ne bi iskusio puninu ljubavi
Kada mir moga Duha silazi poput golubice;
Znao bi da dajem i uzimam,
Ali ne bi poznavao dubinu otkucaja mog srca.
Sjaj moje utjehe kasno u noći,
Vjeru koju dajem kada hodaš slijep,
Dubinu koja je ponad dobitka onog što tražiš
Od vječnog Boga, koji ionako stvara sve što imaš.
Nikada ne bi saznao koliko brzo prolazi bol,
Što znači: ‘Dovoljna ti je moja milost’.
Da, snovi za tvoje najdraže
Ostvarili bi se preko noći.
Ali, kakva li gubitka?! Ako izgubim ono što sam činio u tebi!
Stoga, budi tiho, dijete moje, i s vremenom ćeš vidjeti
Da je najveći dar poznavati mene.
I iako se često čini da moji odgovir strašno kasne,
Moj najdragocjeniji odgovor je i dalje: “Čekaj!”
Preuzeto: Emocionalna čistoća, H. A. Paulsen
Pripremila: Marija Kunčević