Predragi!
Kako se približava kraj liturgijske godine tako možemo na društvenim mrežama vidjeti bombastične naslove: Krist dolazi! Ispunjaju se proročanstva prije Kristovog povratka te mnoge slične naslove. Samim time, mnogi počinju postavljati pitanja: Što će se dogoditi kada Krist ponovno dođe? Kako će to izgledati? Na što možda trebamo biti spremni? Kako trebamo živjeti dok čekamo njegov povratak? Sve su to pitanja koja smo si barem nekada postavili. Rekao bih da nam današnja prispodoba odgovara upravo na ova pitanja. Prispodoba nam daje odgovor što trebamo činiti dok čekamo Isusov povratak. Dok čekamo mi trebamo raditi za njega.
Prispodoba nas želi upozoriti na lijenost i pasivnost. Ona nas poziva na akciju, da budemo vitalni u životu i da sve što imamo riskiramo za Krista i njegovo kraljevstvo. Kao kršćani trebamo prestati tražiti izlike, već svoju vjeru pretvoriti u djela koja mijenjaju svijet. No, mi ponekad ne želimo riskirati jer se bojimo neuspjeha. Razmišljamo u smjeru onoga: „Što ako pokušamo i ne uspijemo? Što će naši prijatelji misliti o nama?“ Zbog ovakvog razmišljanja ponekad se bojimo svjedočiti svoju vjeru.
Ipak današnja prispodoba nam otkriva neke činjenice koje se jasno ističu. Prvo, sva trojica slugu ocijenjena su prema tome koliko su dobro upravljali tuđim resursima. Nakon što je gospodar podijelio talente oni su znali da je to i dalje njegov posjed, da novac nije njihov. Znali su da će Gospodar doći i zatražiti obračun. Iz ovoga učimo ključnu istinu. Sve što imamo pripada Bogu. Mi ne posjedujemo ništa. Možemo se možda udarati u prsa hvaleći se kako smo nešto stekli svojim rukama, svojim radom. Istina, možemo steći nešto svojim radom, ali sve to što smo stekli stvoreno je i darovano nam je na upravljanje. Sve što mislimo da je naše zapravo je Božje. On je to napravio, on mi je to dao, i jednoga dana kada budem došao pred njega položit ću račun o tome kako sam upravljao time što sam primio. Netko će možda reći: „Velečasni, ali ja nemam ništa, nisam ništa primio“. Takvima odgovaram na način da je svaki čovjek primio barem jedan talent. Taj jedan talent – to je tvoj život. Jednoga dana ćemo odgovarati za ono što smo učinili sa svojim životom koji nam je Bog dao. Čini mi se da je sv. Ignacije to jako dobro razumio i na temelju toga sastavio predivnu molitvu koja još uvijek odjekuje u našim crkvama: Primi Gospodine, svu moju snagu. Primi pamćenje, razum i svu volju. Štogod imam ili posjedujem, darovao si meni. To sve tebi vraćam, i potpuno predajem tvojoj volji na upravljanje. Daj mi samo da te ljubim, i daj mi svoju milost. Ta dosta sam bogat nit štogod drugo više tražim. Možda bi naš život trebao slijediti ovu molitvu.
Druga istina koju učimo krije se u tome što je treći čovjek mislio da poznaje svoga gospodara, ali nije. On je rekao: Poznajem te, ali bio je u krivu. Mislio je da je njegov gospodar strog, okrutan, nepravedan. Međutim, to su bile izlike za njegovu lijenost i pasivnost. Jer da je vjerovao u to što govori onda bi gospodarev novac uložio kod novčara, a gospodar bi po povratku pokupio s dobitkom. Ponekad možda i mi koristimo izlike i tada lažemo sami sebe. Zar ne kako se lako znamo prevariti služeći se raznim isprikama. Ovo je najbolje vidljivo kada pravimo ispit savjesti pred ispovijed. Koliko puta možda govorimo da imamo „bitnijeg“ posla od toga da idemo na misu, da molimo ili nešto treće. Međutim, kada iskreno stanemo pred sebe i Boga u ispitu savjesti, tada shvatimo da smo sami sebe lagali stvarajući neke izlike koje nisu utemeljene na istini. Prema tome, druga poruka krije se u tome da se prestanemo služiti izlikama i da svoju vjeru učinimo aktivnom, vitalnom, da bježimo od lijenosti i pasivnosti.
Treća činjenica može nas izazvati da se pitamo što je s našim talentima. Obično kada govorimo o talentima često smo skloni razmišljati o sposobnostima; sviranje ili pjevanje ili sposobnosti u sportu. Ipak, talent je bila velika količina novca. Važno je napomenuti da je svakom čovjeku dan drugačiji iznos. Prema njegovim sposobnostima. To me uči još jednu lekciju, a to je da ne moramo svi biti jednaki. Ne moramo svi imati iste kvalitete čemu smo ponekad skloni težiti. Nekada ćemo se uspoređivati s drugima želeći žarko imati kvalitete koje drugi imaju. Međutim, Bog mi daje ono što mi je sada potrebno. To je ono što je dovoljno da bih ispunio svoje poslanje. Uvijek će biti onih koji su dobili više, ali i onih koji su dobili manje. Možemo se žaliti na svoju situaciju i koristiti je kao ispriku, ili možemo to prihvatiti i činiti čuda u ovome svijetu. Uspoređivanje je nerazumno i neproduktivno. Prema tome, u ovoj prispodobi nije pitanje što sam dobio, nego što ću učiniti s onime što sam dobio.
Mi ćemo se možda ponekad pronaći u slici trećega sluge. Kakav je treći sluga? On je vječita žrtva, boji se išta učiniti jer misli da je sustav namješten protiv njega. To je u biti ono što on kaže svome gospodaru kada ga naziva „strogim čovjekom“. Njegov strah od kazne bio je veći od njegove želje da bude nagrađen. Igrao je na sigurno, a na kraju je sve izgubio. Ako budemo poput trećeg čovjeka i nama će se oduzeti ono što imamo. Bit ćemo nazvani bezvrijednima. Nitko ne voli biti bezvrijedan. Zbog toga da bismo ovo izbjegli potrebno je da ono što smo primili razvijamo i oblikujemo. Ne zaboravi: primio si barem jedan talent, a to je tvoj život. Neka nas ova nedjelja potakne na razmišljanje kako upravljam tim talentom koji mi je Bog darovao.
vlč. Mario Žigman