Draga braćo i sestre!
Prije nekoliko godina, ako ste putovali, mogli ste zapaziti jumbo plakate uz cestu koji reklamiraju četiri čarobne riječi: Hvala, molim, izvoli i oprosti. Četvrta čarobna riječ je oprosti. To znači dati oproštenje, ali i zatražiti oproštenje kada je to potrebno. Već od djetinjstva roditelji nas uče ovoj čarobnoj riječi. Međutim, kako odrastamo tako nam je sve teže primijeniti oprost u svome životu. Zbog čega je to tako? Čini mi se da je zbog toga što rane postaju sve dublje i bolnije. Svatko je od nas bio povrijeđen. Svatko od nas ima svoju životnu priču u kojoj možemo vidjeti one trenutke koji su ostavili duboku povredu na našem životu. Možda smo već oprostili jednom, dvaput, triput, ali nameće nam se pitanje „do kada više?!“
Čini mi se kako se Petar našao u istoj situaciji te je pitao Isusa koliko puta moram oprostiti svome bratu? Petar ne dovodi u pitanje nužnost oprosta. On zna da treba oprostiti, ali koliko puta? Do sedam puta?
Zašto Petar govori o sedam puta? U Isusovo vrijeme vrijedilo je pravilo do tri puta. Možda se Petar želi dodvoriti Isusu. Ne znamo. No, Isus ga iznenađuje. Isus iznenađuje i nas, jer znamo koliko je teško oprostiti.
Za Isusa oprost nije matematička kategorija. To je kvaliteta, to je način življenja – to je njegov put. Ako želimo slijediti Isusa onda to mora postati i naš put. Ovo je težak, naizgled nemoguć put. Svaki dan stojimo na tome putu. Pogledajte kroz povijest i vidjet ćete holokaust, genocide, diskriminaciju, različite vrste ugnjetavanja. Pogledajte vlastite živote i vidjet ćete prekršena obećanja, povrijeđene osjećaje, izdaje, teške riječi, fizičke i emocionalne rane. Svatko od nas mogao bi ispričati svoju priču o tome kao ga je netko povrijedio. Ispod tih boli i rana krije se pitanje oprosta.
Svi smo mi za oprost, barem načelno. C. S. Lewis je znao reći „Svatko misli da je oproštaj lijepa ideja dok on ne bude morao nešto oprostiti“. No, što ćemo onda? Što da radimo kada imamo nešto za oprostiti?
Neki će uzvratiti udarac tražeći osvetu. Neki će pobjeći od života i odnosa. Neki će dopustiti da ih tama paralizira. Nitko od nas nije imun na takve situacije. Svi smo skloni tome da, kada smo povrijeđeni, želimo osvetu, želimo pobjeći od života i ljudi, da nas tama paralizira. Ipak, znamo da nijedan od tih odgovora nije Kristov put. Svi oni ostavljaju nas zaglavljene u prošlosti, vezane uz tuđe zlo i ne daje nam budućnost kakvu nam Bog želi dati.
Oprost je jedini način da idemo naprijed. To ne znači da zaboravljamo, odobravamo ili opravdavamo nečija zlodjela. To znači da smo oslobođeni od njih. Kada je Isus rekao „oprosti“ koristi se isti glagol kao kada su učenici „ostavili“ mreže i pošli za njim. Isus želi da ostavimo povredu, da ostavimo misli i želje o osveti. Kada opraštam tada sam poput Isusa.
Božje i ljudsko praštanje su povezani. To je više nego očito u današnjoj prispodobi. Kralj svome sluzi oprašta iznimno mnogo. Čini se da nema prevelikog duga koji bi se oprostio. Takvo je kraljevstvo nebesko. Takav je Bog. Ovaj sluga je odbio oprostiti svome dužniku. Često je takav naš svijet. Često smo mi takvi. U tom odbijanju sluga kojemu je oprošteno i sam gubi vlastiti oprost.
Ovo nije novost. Mi to dobro znamo. Mi to priznajemo i molimo svake nedjelje, a vjerujem mnogi i svaki dan. Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim. Te riječi molimo često s jednom lakoćom, ali živimo li ovu molitvu? Opraštanje onima koji su nas povrijedili je melem koji počinje liječiti naše rane. Možda neće promijeniti onoga tko te povrijedio, ali jamčim vam da ćete živjeti ispunjenije, slobodnije. Oprost otvara prostor za novi život. Izvodi nas iz tame na svjetlo, iz smrti u život. No, kako ćemo opraštati? Pitanje je to koje često čujem. Želim oprostiti, ali ne znam kako. Ne postoji lak put do oprosta. Ne dopustite da vam itko kaže: „Samo predaj to Bogu. Oprosti i zaboravi.“
Opraštanje zahtijeva rad i vrijeme. To je nešto što moramo prakticirati svaki dan. Počinje s priznavanjem i zahvaljivanjem na tome što je nama oprošteno. Krist je nama oprostio. On je s križa govorio: Oče, oprosti im… to je vapaj koji treba odjekivati u našim životima, obiteljima, radnim mjestima, u župi.
Oprost ne poteče iz nas. Oprost proizlazi iz odnosa s Bogom. Kada opraštamo mi dijelimo ono što smo već primili. Ponekad jednostavno ne možemo. Bol je prevelika, rana previše svježa. Tada tražimo milost od Boga da možemo oprostiti, jer oprost je božanski – on uključuje Boga, a Isus nam može biti primjer da tražimo najmanji razlog da bismo mogli oprostiti. On se hvata za čovjekovo neznanje. Jesmo li mi spremni uzeti onaj najmanji razlog da bismo oprostili?!
vlč. Mario Žigman