Predragi!
Kroz život susrećemo ljude koji u teškim trenutcima svoga života postavljaju jedno pitanje na koje često ne znamo dati odgovor, a to je pitanje: Zašto? Možda ponekad i sami postavimo isto pitanje. Osobito nam se ovakva pitanja čine još težima u onim situacijama kada tražimo od Boga pomoć i zaštitu, a Bog kao da je negdje odsutan, negdje daleko. Kakvi nas osjećaji tada preplavljuju? Nisu li to osjećaji tuge, zbunjenosti, razočaranja? Toliko puta slušamo o tome da nas Bog ljubi, a ponekad kao da to ne osjećamo. Nije li to iskustvo Marte i Marije?
Današnje evanđelje prikazuje kako je Isus posebno ljubio Martu, Mariju i Lazara. Sveto pismo svjedoči da je nekoć bio kod njih u kući. Sve to govori nam da su bili kućni prijatelji, da su bili vezani dubokim prijateljstvom. Međutim, kada se Lazar razbolio tražili su ga da bude uz njih. Marta i Marija bile su sigurne da ga Isus može ozdraviti. No, Isus ne dolazi. Njihova sigurnost sada se pretvara u očaj. Lazar je umro, a od Isusa još uvijek nije bilo ni traga. Osjećaj zbunjenosti i razočaranosti. Zašto je Isus ignorirao njihovu potrebu? Nije li on rekao da ako ištemo primamo, ako tražimo nalazimo? Nisu li Marta i Marija pitale i tražile Isusa da dođe? Isus čuje i odgovara, ali njegov odgovor možda neće uvijek biti onakav kakav očekujemo.
Upravo je to možda jedan od razloga zbog čega mnogi napuštaju crkvu, odlaze od Isusa, jer ne ispunjava naša očekivanja. Možda bismo poput Marte i mi mogli govoriti: „Gospodine, da si bio ovdje… moj brat, sestra, majka, dijete ne bi umrli“ „Da ti postojiš ne bi to bilo tako…“ „da si bio ovdje ne bih doživio ranu u obitelji“ i mogli bismo još dodati mnoštvo toga uz ovu rečenicu: „Gospodine, da si bio ovdje…“
To su iskustva koja pogađaju, iskustva iz kojih izviru suze i bol. Na jednome mjestu psalmist govori da je Bog sabrao njegove suze u svoj mjeh. Kada bismo sabrali svoje suze u neku bocu koliko bismo boca napunili? Pokušajmo razmisliti o tome. Ne znam čuva li Bog naše suze u nekoj boci, ali vjerujem da Bog vidi naše suze i čuje kada plačemo.
Današnje evanđelje to tako jasno prikazuje. Zapravo, Bog je onaj koji zajedno s nama plače. Isus je zaplakao nad Lazarovim grobom. Zapravo, Isus plače jer mi plačemo. Isus tuguje kad mi tugujemo. Isus se raduje kada smo i mi radosni. Ne mogu znati gdje se vi sada nalazite. Možda ste poput Marte gdje molite Isusa da vam pomogne u situaciji u kojoj se nalazite, a Isus kao da je daleko, negdje odsutan. Upamtite, Isus neće uvijek odgovoriti kada i kako očekujemo, ali to ne znači da će naša molba ostati neuslišana. Isus će pronaći način da iskoristi čak i najbolnije situacije našega života kako bi se Bog po nama proslavio.
Možda se osjećate poput Marte zbunjeni nečim što je Isus rekao. Možda se borite s Božjom Riječi. Možda ne razumijete što Bog od vas traži. Upamtite: iako postoji nešto što ne razumijemo u potpunosti, ipak se možemo uzdati u Isusa jer znamo tko je on za nas. On će nas dovesti do mjesta gdje sve postaje jasno.
Možda ste poput Marte u kojoj se iščitava određena sumnja. Možda i ti sumnjaš u Božju pomoć. Možda se bojiš da Božji odgovor neće biti onakav kakav očekuješ. Možda si ljut na Boga. Isus zna za tvoju sumnju, zna tvoju bol i ljutnju, ali želi da u svojoj sumnji poput Marte zadržite vjeru.
I naposljetku, možda si poput Lazara. Možda se osjećaš kao da je život izišao iz tebe ili je možda život prošao pored tebe. Možda se osjećate kao bez duše, umotani u stvari, ovisnosti (alkohol, kocka, droga, blud…), grijehe koji vas ne puštaju. Isus vam nudi novi život. On će vas prozvati po imenu i skinuti s tebe zavoje ovisnosti i onoga što tevsputava.
Neka nam ova nedjelja dadne novi početak – novi skok u vjeri – gdje ćemo i ono nemoguće u svome životu staviti u Isusove ruke koji neće razočarati već pokazati Božju proslavu.
vlč. Mario Žigman