Stojim pred drvom križa, pred čudesnim drvom spasenja.
To drvo života je čista ljubav koju ovaj svijet nije upoznao, a u meni budi ljubav koja grli nutrinu srca moga.
Ufanje mi prigiba koljena te pred tim drvom križa padam ničice.
Stojim razapet pred tim drvom spasenja.
Preda mnom idu izranjene noge bose koje vode bitku ljubavi I toliko trpe iznova I iznova hodajući ovom pustinjom života da bi mene I tebe vodili pravim stazama.
Toliko boli i tuge pritišću teške čavle, ali ljubav ta širi ruke, prima sve okove, sebe daje beskrajno.
To me ponovno baca na koljena I pritišće srce moje, ali ljubav ta sve to prima pognute glave da pokida okove između mene I presvetog drveta križa.
Kada bijaše sve svršeno, ugledah anđele koji pobjedonosni vijenac slave nose.
Marija Terzić