Mnoge su svijeće dogorjele; vosak se rastopio, razlio, stijenj sagorio.
Neke su dogorjele o podnevu svojih dana, neke još za osvita.
U takvom, eto, vremenu živimo: i dan je potrebno osvjetljavati.A danima, kao ni noćima, svijeće nisu prepreka.
Njih je, kažu, lako pogasiti.
I tako se gase dani, noći.
Mnoge su svijeće dogorjele.
Više ih nema tko paliti.
Klonule su mnoge odane, staračke, drhtave ruke.
Klonule su i mnoge mlade.
Mnogim svijećama više nije moguće prići.
Zapriječili u put do njih.
Bdiju nad njihovom šutnjom kako ne bi progovorile o onima
kojima su ih zatrli.
Mnoge se svijeće bore sa svojim plamenom,
blijedim, lelujavim.
Mnoge se bore za njega.
Jer lakše je minuti.
Uvući se u šutnju stjenjeva.
Pristati na nepostojanje.
Lakše je, premda ne priliči plamenu.
Svijećama koje gore valja plamtjeti snažnijim sjajem.
Ponijeti umor plamenova posustala daha.
Ponijeti ga, kako se ne bi suzio prostor
obilježen našim imenom, našom ljubavlju.
Kako bi se svjetlost postojano ulijevala u bezdan mraka.
Kako bi ljudskost opstala.
U svakome.
Svijeća koju palimo u uskrsnoj noći odraz je
svijeće upaljene jednom za vazda.
Njezin plamen ne dotiču vjetrovi mijena, vjetrovi
prolaznosti.
U njemu se razgorijevaju svi plamenovi što su
ikada upaljeni.
I dogorijele svijeće i pogašena svjetlila i plamenovi
koji su uzmakli, bude se u njemu.
Ne, čovjeku nije moguć kroza život proći,a da
ne primi uskrsni cjelov.
O, da ga zatekne dostojnog tolike nježnosti!
Stjepan Lice
„Litanije mojih svetih“, Teovizija, Zagreb, 1999.
Priredila: Sabina Bačani