O svojemu zalasku sunce se ublaženom svjetlošću spušta među grobne križeve.

Natapa ih svojom toplinom, svojim sjajem. Učini ih prozirnima. Nestvarnima.

Odjednom ako da ih nema. Kao da su uklonjene nebrojene ustave.

Život se može susresti sa životom, sliti u isto more. More ne od tvari. More od daha.

Sunce zalazi među križeve kao da im je posve nalik, kao da im posve pripada.

Smješta se među njih. Pitam se: uspijevaju li križevi bolje na njivama svjetlosti ili na njivama boli?

Sunce prolazi između križeva kao da je svaki od njih sunce. Svaki ga križ obasjava. Krijepi.

U predvečerje sunce i križevi zbore istim jezikom. Svjedoče o životu punom dušom. Svjedoče za njega. Svjedoče o sve tri strane vremena. O sada, sada i sada. O vazda, vazda i vazda. Čovjek se sada i nehotice prisjeti da je rječnik koji sadrži sve riječi koje sunce i križevi izgovaraju pohranjen u svaki stijenj ispreden od blizine. Svaka će iskra brižnosti probuditi poneku poneku riječ i tako će čovjek pomalo moći naučiti jezik života.

Progovoriti ljudskošću koja ni pred sutonom ni pred tminom neće zastati.

Stjepan Lice

„Litanije mojih svetih“, Teovizija, Zagreb, 1999.

Priredila: Sabina Bačani