Prijatelji, evo jedno moje razmišljanje o neiscrpnoj temi. Temi o kojoj svatko ima nešto za reći. Tema je ljubav, ljubav i opraštanje. Ako bi pitala nekoga što mu prvo pada na pamet kada kažem ljubav vjerojatno bi dobila lijepe misli. No, te misli bi se najvjerojatnije odnosile na ljudsku ljubav.
Zamisli život izvan kutije. Stojiš nasred trga prepunog ljudi i vrištiš iz sveg glasa, jer povrijedila te osoba koju voliš više od svega i samo bi to htjela izbacit iz sebe. Šećeš gradom sa prijateljicom u kasnim noćnim satima. Pričate. Odaješ joj tajnu da, dok hodaš mrakom, se moliš, razgovaraš s Bogom.
Čovjek mora imati vlast nad osjećajima. On ih mora znati kontrolirati. Dakle, kao prvo osjećaje treba urazumiti, treba im razumno udovoljavati, prebacivati njihove snage na uzvišenije objekte, aplicirati se radu, odgajati volju, prigrliti disciplinu, jer o svome tome ovisi stil, ritam života.
Što se događa danas dok iz divnog slobodnog djeteta postajemo nezadovoljne odrasle osobe
(Ne)produhovljenost studenata
Po čemu su aktualne generacije studenata osobite? Što nas obilježava? Kako i kakvi postajemo odrasli ljudi?
Dok smo mladi učimo živjeti. Kod nas prevladava emocionalni, afektni, čuvstveni život. Nisu li mladi često žrtve želja, ljubavi – mržnje, čežnje – zazora, veselja – žalosti, nade – očaja, smionosti – straha i srđbe?
Molitvu možemo razmatrati sa različitih aspekata. Kada govorimo o molitvi prva asocijacija je komunikacija s Bogom i uspostavljanje osobnog odnosa.
Molitva se sastoji od tri dijela:
1.traženje i pronalaženje sebe kao početni dio molitve
2.svijest o Božjoj prisutnosti
3.molitvene riječi, osjećaji i misli.
Svi živimo prema očekivanjima. Osobna očekivanja postavljamo sami sebi, npr. osobno očekivanje: ”uvijek moram pomoći drugima“ može dovesti do osjećaja krivnje.
Postoje i očekivanja obitelji čiji su glavni izvor roditelji. Osjećamo krivnju kada postupamo suprotno roditeljskim očekivanjima,
Možda mislite: „Jasno da vjerujem u jedinstvo ljudske naravi. Pa nisam dualist.“ No, razmotrimo to malo…