Povodom blagdana Velike Gospe, koja se slavi 15. kolovoza razmišljamo o najmlađoj crkvenoj dogmi kojom je proglašeno Marijino uznesenje na nebo dušom i tijelom. Kraj je to Marijinog ovozemaljskog života, ali i ujedno i početak novog života, onog kojem se svi nadamo.
Ivan Marija Vianney rodio se 8. svibnja 1786. u francuskom mjestu Dardillyju kraj Lyona, uoči Francuske revolucije čije je strahote i strahovlade bio svjedok. Potjecao je iz duboko kršćanske, seljačke obitelji koju je krasila darežljivost siromasima i prosjacima. Svoje djetinjstvo i ranu mladost proveo je obrađujući očeva polja budući da u selu nije bilo učitelja.
Sveti Ignacije živio je u jednom prijelomnom razdoblju povijesti kad su veliki moreplovci Kristofor Columbo i Magellan otkrili nove putove i svjetove, kad je srednji vijek bio na zalasku, a rađao se novi, kad je unutar Crkve buknula Lutherova i Calvinova buna i kad je Crkva na nju odgovorila tridentskom obnovom. Tome razdoblju ali i kasnijima Ignacije je udario snažan pečat svoje jake ličnosti.
Pred konac mjeseca srpnja, dvadeset i devetog dana Crkva slavi spomendan svete Marte. Svoj život Marta je temeljila na vjeri, molitvi i radu. Ova nam je svetica poznata iz Svetog pisma kao sestra Lazarova i Marijina, iz Betanije, koja je kao vrijedna kućedomaćica s mnogo brige i pažnje ugostila i posluživala Krista Gospodina.
Danas, 26. srpnja, slavimo onaj blaženi bračni par što je poklonio život Majci Sina Božjega. Joakim i Ana su kršćanski sveci, roditelji Blažene Djevice Marije. O njima nema spomena u Bibliji, iako se spominju u jednom apokrifnom spisu iz 2. stoljeća. U tom spisu opisano je Marijino rođenje.
Živimo od drugih. Došli smo u kuću koja pripada našim roditeljima, posjedovali smo očevo imanje, jeli smo njihovu hranu, oblačili se u odijelo i haljine koje su nam oni kupili. Ušli smo u svijet koji nije naš, učili smo jezik svojih roditelja i svoga naroda, naslijedili smo kulturu svoga naroda, u školi smo naučili ono što su drugi izumili, načinili i nama predali.
Pripremila: Ana Penić
U svoj ću se nadi i pouzdanju sav izručiti Bogu
„Premda sam, moja Margarito, sasvim svjestan kako je moj prijašnji život bio razlogom da potpuno zasluženo budem napušten od Boga, ipak, ne prestajem pouzdavati se u njegovu beskonačnu dobrotu. Stalno se i potpuno pouzdajem u njegovu milost koja mi je pružila snagu da sve u duhu prezrem: bogatstvo, prihode pa i sam život, radije nego da prisežem protiv savjesti.
