Mostovi

Mostovi su pruženi dlani nad zelenim vodama.

Oni obale spajaju. Gradove i ceste.

Nad njima oblaci prolaze i nemirne laste lete.

Po njima konji posrću i pješaci

tužni od sutona i uzaludnih snova.

U smiraj dana šapću o slutnjama i tajnim nadama

i ravnodušni čekaju korake prolaznika

što se vraćaju umorni, u noći. I postaju tamni lukovi

nad sivom tišinom. I okreću se svitanjima

neočekivanim i novim. I pružaju se nad virovima

i mlakama neostvarenih obećanja. I budu spone

među stopama. I riječima što nad njima prkosno zvone.

I spajaju gradove, obale i ceste.

Ali mi ćemo podići tisuće mostova

i spojit ćemo milijarde duša ljudskih

i gradit ćemo novi, veliki Grad.

Marin Franičević

 

 

Nekad smo tako blizu i beznadno daleko

Stražario sam gotovo svakog dana na istom stražarskom mjestu.

S one strane granice, na drugom stražarskom mjestu, stražario drugi vojnik u drugačijoj uniformi. Stražarili smo i gledali jedan drugoga. Gledali smo jedan drugoga i ponekad se pozdravljali.

Stražarili smo tako gotovo svakog dana na istom stražarskom mjestu, gledali se i ponekad pozdravljali a nikad nismo jedan drugome stisnuli ruku.

– A zašto? – upitam ja.

– Da sam krenuo – reče Milivoj – on bi morao reći: »Stoj ili pucam!« A da je on krenuo, ja bih morao reći: »Stoj ili pucam!«

Ljudi su nekad tako blizu, a beznadno daleko.

P. Katalinić

 

 

Prijatelju,

ako voliš život,

nastavi svoj put…

Uvijek ćeš imati zemlju i ljude

koje ćeš moći voljeti.

P. Imberdis

 

 

Tako se teško živi, tako se kratko živi, pa još polovica tog teškog i kratkog života nam prođe u mržnji i nesporazumima. Oh, ugasite mržnju! Ljudi su nama potrebni i nikako se, nikako se ne može živjeti bez opraštanja. Svi su mi ljudi i te kako potrebni. Svi, od ove starice koja me je primila na ruke kad sam došao na svijet, pa do onog nepoznatog prolaznika, koji će, kad mene budu nosili na groblje neki ljudi, skinuti kapu i prekrstiti se i zaželjeti mi vječni mir i laku zemlju. Vječni mir! – kako je dobra i velika i lijepa ta želja! O nepoznati dobri čovječe, blagodarim ti za tu želju tvoju! Živite i borite se kako najbolje umijete, molite se Bogu i volite svu prirodu, a najviše ljubavi, pažnje i saučešća ostavite za ljude, ubogu braću svoju, čiji je život nestalni plamen svijetla. Volite ljude, često im pomozite i uvijek ih požalite, jer su nam svi ljudi potrebni.

I. Andrić

 

Pripremila: Maja Crnković

Preporučeno

Leave a Comment