Ponekad sam u tami,
pod zemljom.
Kišilo je vani,
srce mi se napunilo vodom,
a crnina zemlje
razlila se poput tinte.
Vlaga i sila teža sudbine
za nogavice me vuku.
Klizim sve dublje, dublje,
rupa me proždire.
Ipak, gore ponad mene,
ponad sudbine-svjetlost.
Grebem, grebem,
uspinjem se prema njoj.
Gore, onkraj sile teže,
onkraj ove zemljane muke
k sebi me zovu, Gospodine,
Tvoje ruke.
Sabina Bačani