Krvavim znojem, žalosnim srcem, moliš Oca svojega.
Oči u oči ideš smrti radi grijeha mojega.
Pozaspaše, pobjegoše djeca tvoja jedina,
ostaviše Tebe sama usred križa velika.
Tjeskobno se skupi srce – probode ga oštar mač,
ali Ti i dalje ljubiš, želiš sebe cijelog dat’.
Teške muke Tebe snađu, teško im je reći broj,
spuštaš glavu, tiho kažeš: „Oprosti im, Oče moj!“
Krv i voda potekoše, „Svršeno je“ misle svi,
ali Ti i dalje živ si – Ti si tamo gdje smo mi.
Prijateljem mene nazvah, pružaš ruku, dižeš me.
Kako da ti kažem „Hvala“ što si uvijek uz mene?
Zoveš mene svakog dana da Ti pustim brige sve.
Promijeni me, očisti me! Tu sam, Bože! Evo me!
Mato Topić | duhos.com