Od trenutka kada svijet još nije postojao, sve je bilo u onome koji bijaše i koji JEST, koji se naziva JA JESAM. Naš Bog! U Njemu je bila i Riječ, sve je po njoj postalo. U njoj bijaše život i život bijaše svijetlo ljudima. Ta Riječ, sam Bog, je Tijelom postala i prebivala među nama.
Čudesno otajstvo, po kojemu je Bog sam, odlučio da tijelom postane, krenula je u svoju službu ljubavi, po ljubljenoj.
Kada bi me netko pitao, netko tko nije nikada čuo za našu vjeru, Isusa Krista, Majku Božju, sam Božić, Božje utjelovljenje, rado bih mu ispričala o tome čudesnom događaju. Rekla bih mu, da je naš Bog, u svojoj velikoj ljubavi napustio nebeske stanove i krenuo k svojemu stvorenju. Bio je to veliki događaj koji je Bog navijestio po prorocima i koji je jedan dio ljudi čekao dugo vremena. Otajstvo se počelo zbivati po riječima prihvaćanja one, koja je jedina bila dostojna da primiti Riječ koja je tijelom postala i nastanila se, počela po njoj prebivati među nama.
Marija bez grijeha začeta, “Remek djelo” Božje, svojim riječima: “Evo, ja sam Gospodnja službenica; neka mi bude po tvojoj riječi”, svojim pristankom otvorila je vrata spasenja. Mislim da bi netko tko ne zna, a traži odgovore, ostao zatečen: “Zar Bog sami da je sišao k vama, kako ste ga dočekali, kakve li ste mu počasti iskazali?”
Moje misli odlaze onoj noći, noći koju danas slavimo kao Božić, noći hladnoj i negostoljubivoj, kada je Majka Božja zajedno s Josipom, stajala na vratima mnogih domova koja su za njih bila zatvorena.
Nije li i danas isto? Razlikuje li se to davno doba od današnjeg vremena? Kakve počasti danas pripremamo za Isusov dolazak? Nije li to opet samo jedan dio ljudi, koji to revnosno čine kroz zornice, dobra djela, molitve, postove, svjesne odluke i predanja Kristu? Drugi dio ljudi pak živi živote kako su ih živjeli i oni prije dvije tisuće godina, nesvjesni da im je sama Majka Božja s Isusom kucala na vrata i da to čini i danas!
Uspoređujem, razmišljam…ima li tu ikakve razlike od onoga, do ovoga vremena. Ponavlja li se povijest? Zašto smo tako okrenuti samo sebi i svojim potrebama, nesvjesni da je upravo Bog naša najveća potreba?
Svetom Misom iskazujemo hvalu našemu Stvoritelju. Otajstvo svete Euharistije iz dana u dan čini našu nutrinu spremnijom za suobličenje s Njim. Bog izlijeva mnoge darove u naša srca, čistimo se, oslobađamo navezanosti, grješnih sklonosti, napasti. Uistinu, tako pripremljeni bivat ćemo najpoželjnijim darom našemu Bogu!
Zamišljam lice Marijino u trenutku kada je primila Isusa na ruke. Vidim da bijeda štalice ne remeti njezinu radost, dok gleda svoje djetešce i klanja mu se plačući i smiješeći se ujedno, sagiblje se da ga poljubi, ne u nevinu glavicu, nego niže, usred prsa, tamo gdje je ispod srdašce koje kuca, kuca za nas…tamo gdje će jednog dana biti Rana. Ona je već unaprijed liječi, tu ranu, njegova Mama, bezgrješnim poljupcem.
Veseli me misao da ova jadna štalica u kojoj je dočekan od nas (jer što je štalica, ako ne naša bijeda po kojoj ne znamo prepoznati Spasitelja, bijeda naše nutrine) ne bijaše njegovim prvim stanom. Njegov stan – SRCE BEZGREŠNE – ne bijaše ništa manje lijepim nebom od onoga neba, s kojega je k nama sišao! Ipak, gledajući bijedu u kojoj Marija drži dijete u naručju ne mogu a da ne primijetim kako joj to nije bitno…bitno je samo to da joj je Bog na rukama i da je svjesna kako time ima SVE.
Kolike li pouke i mudrosti nudi Bog ako samo motrimo otajstva koja su nam objavljena! O,uzore sveti, Majko Božja, budi našom učiteljicom da shvatimo te velike istine. Kad budemo imali Boga u srcima, ništa više neće biti preprekom u našim životima. Za strah nećemo znati, a sve situacije koje nam budu dolazile na put, prihvaćat ćemo s jednakom radošću, kao što si to činila ti, Majko!
I pastiri su tu, dolaze da se poklone Isusu, povjerovavši objavama anđela. Uzbuđeni su cijelim događajem, u svojoj probuđenoj svijesti, koja im govori pred kime se nalaze. Jednaki su mi današnjim pastirima kojima nas je Isus povjerio, i koji će poniznošću i poslušnošću, djetinjom vjerom u Boga i dubokom privrženošću Mariji, itekako znati voditi Božja stada. Oni su ponos Marijin, ona ih danas na poseban način štiti, zagovara pred Bogom i potiče nas na molitve za njih. One koji Ga u svetoj Misi donose k nama, da mi rastemo u ljubavi blagujući Boga živoga.
Uistinu je pravedno, da su bili prvi pozvani od neba da se klanjaju našemu Gospodinu! Završavam ovo promišljanje zatečena dubinom i značajem ovoga vremena u kojemu imam priliku nadoknaditi za svoje propuste. Urediti srce, najveća je priprava za rođenje djeteta Isusa. Pretvoriti ga u odaje krasne, odaje dostojne Boga, kojega svakim danom otkrivam na novi način. Nisam sama, dolazim k onoj koja ga najbolje poznaje, koja je jedno s njim. Znam da tko te Isuse traži kod nje, od nje će te i primiti. Molim Majku, gledajući gdje te drži u naručju: “Daj mi Tvoga Isusa, jer ga ljubim!”
I znam, njezin smiješak mijenja nebesa u još življi sjaj veselja, toliko je sretna! Tebe koji tražiš odgovore, pozivam k nama, u radost Betlehemske noći. Jer Božić je noć kada Spasitelj biva sjedinjen s našim srcima, a to isto želim i tebi!
Dragica Mustapić, zsa.podvinje.org