Bio jednom jedan veoma tužan kralj koji je imao slugu koji je, kao i svaki sluga tužnoga kralja, bio veoma veseo. Svakog jutra budio je kralja i nosio mu doručak pjevajući i pjevušeći vesele lakrdijaške pjesme. Na njegovu rastegnutu licu uvijek se nazirao veliki osmijeh i njegovo je držanje pred životom uvijek bilo smireno i sretno.
Jednoga dana kralj je poslao po njega.
“Pažu”, rekao mu je. “U čemu je tajna?”
“Koja tajna, Veličanstvo?”
“Koja je tajna tvoga veselja?”
“Nema nikakve tajne, Veličanstvo.”
“Ne laži mi, pažu. Naredio sam da odsijeku glave i za manje uvrede od laži.”
“Ne lažem vam, Veličanstvo. Nemam razloga da budem tužan. Vaše me Veličanstvo počastilo dopustivši da vam služim. Imam ženu i djecu, koji žive u kući koju nam je dodijelio dvor. Odijevate nas, hranite i osim toga Vaše me Veličanstvo povremeno nagradi s nekoliko novčića da si priuštimo kakav hir. Kako ne bih bio sretan?” Sluga se nasmiješio, naklonio i izašao iz sobe. Kralj je bio kao lud. Nikako si nije mogao objasniti zašto je taj paž tako sretan živeći od drugih ljudi, noseći staru odjeću i hraneći se ostacima od dvorana. Kad se smirio, pozvao je svoga najmudrijeg savjetnika i prenio mu razgovor koji je vodio toga jutra.
“Zašto je taj čovjek sretan?”
“E, Veličanstvo, on je izvan kruga.”
“Izvan kruga?”
“Tako je.”
“I tako je sretan?”
“Ne, gospodine. Zato nije nesretan.”
“Kako je izašao?”
“Nije ni ušao.”
“Kakav je to krug?”
“Krug od devedeset i devet.”
“Stvarno ništa ne razumijem.”
“Razumjet ćeš me samo ako mi dopustiš da ti iznesem činjenice.”
“Kako?”
“Dopuštajući svom pažu da uđe u krug.”
“Da, prisilimo ga da uđe.”
“Nema potrebe, Veličanstvo. Ako mu damo priliku, sam će ući.”
“Ali neće shvatiti da to znači postati nesretna osoba?”
“Hoće, shvatit će.”
“Onda neće ući.”
“Neće si moći pomoći.”
“Kažeš da će shvatiti koju će mu nesreću donijeti ulazak u taj smiješni krug, a svejedno će ući u njega i neće moći izaći?”
“Tako je, Veličanstvo. Spreman si izgubiti sjajnoga slugu kako bi shvatio strukturu kruga?”
“Jesam.”
“Odlično. Doći ću po tebe još večeras. Moraš imati spremnu kožnatu vrećicu s devedeset i devet zlatnih novčića. Nijedan više, nijedan manje.”
Tako je i bilo. Te je noći mudrac došao po kralja. Zajedno su krišom stigli do dvorskog dvorišta i sakrili se kraj paževe kuće. Ondje su čekali zoru. U kući se zapalila prva svijeća. Mudrac je za kožnatu vrećicu zavezao poruku na kojoj je pisalo:
Ovo je blago tvoje.
To je nagrada
zato što si dobar čovjek.
Uživaj u njoj
i nemoj nikome reći
kako si je našao.
Nakon toga je zavezao vrećicu za vrata slugine kuće, pokucao i ponovno se sakrio. Sluga je otvorio vrećicu, pročitao poruku, protresao vrećicu i čuvši metalni zvuk koji je izlazio iz njezine unutrašnjosti, pogledao je oko sebe kako bi se uvjerio da ga nitko ne promatra i vratio se u kuću. Uhode su provirili kroz prozor kako bi promatrali prizor. Sluga je sjeo i ispraznio sadržaj vrećice. Njegove oči nisu mogle vjerovati što je ugledao. Bilo je to brdo zlatnika. On, koji nikad nije dodirnuo nijedan, sada je imao čitavo brdo. Dirao ih je i slagao, milovao i okretao kako bi se svjetlost odbijala od njih. Tako je igrajući se počeo praviti hrpe od deset novčića. Jedna hrpa od deset, dvije hrpe od deset, tri, četiri, pet… Za to je vrijeme zbrajao: deset, dvadeset, trideset, četrdeset, pedeset… Dok nije napravio zadnju hrpu… Imala je devet novčića.
Prvo je njegov pogled prešao po stolu tražeći još jedan novčić. Poslije je gledao po podu i naposljetku u vrećicu. Nemoguće, pomislio je. Stavio je zadnju hrpu pokraj drugih i uvjerio se da je niža.
“Okraden sam!” povikao je. “Okraden sam! Prokletnici!”
Ponovno je potražio u vrećici, na podu, u vreći, u odjeći, u džepovima, ispod namještaja… Ali nije našao ono što je tražio. Samo devedeset i devet. Devedeset i devet novčića. To je mnogo novca, pomislio je. Ali nedostaje mi jedan novčić. Devedeset i devet nije potpun broj, pomislio je.
Paževo lice više nije bio isto. Obrva mu je bila izvijena, a crte lica napete. Oči su mu postale malene i zatvorene, a usta bila iskrivljena u užasan cerek iza kojeg su mu se nazirali zubi. Sluga je spremio novčiće u vreću i gledajući uokolo kako bi se uvjerio da ga nitko u kući nije vidio, sakrio vreću medu drva. Poslije je uzeo papir i pero i sjeo računati. Koliko će vremena sluga morati štedjeti kako bi kupio svoj stoti novčić? Sluga je razgovarao sam sa sobom, glasno. Bio je spreman naporno raditi dok ga ne nabavi. Nakon toga možda više i neće trebati raditi. Sa sto zlatnika čovjek je bogat. Sa sto se zlatnika može mirno živjeti. Završio je računanje. Ako bude radio i štedio svoju plaću i još nešto dodatnoga novca koji možda dobije, za jedanaest ili dvanaest godina imao bi dovoljno da pribavi još jedan zlatnik. Dvanaest godina je dugo vrijeme, pomislio je. Možda može zamoliti ženu da na neko vrijeme potraži posao u selu. Napokon, on je gotov s poslom u palači u pet poslije podne pa može raditi do noći i dobiti još nešto novca. Izračunao je: kada doda svoj rad u selu i rad svoje žene, za sedam godina mogao bi skupiti novac. To je bilo previše vremena! Možda bi mogao odnijeti u selo hranu koja im ostane svake noći i prodati je za nekoliko novčića. Zapravo, što manje budu jeli, više će moći prodati. Prodati, prodati… Bila je to žrtva. Ali za četiri godine žrtve pribavit će svoj stoti zlatnik.
Kralj i mudrac vratili su se u palaču. Paž je ušao u krug od devedeset i devet. Tijekom idućih mjeseci sluga je slijedio svoje planove kako ih je zamislio te noći. Jednoga jutra ušao je u kraljevsku spavaonicu udarajući vratima, gunđajući i loše raspoložen.
“Što ti je?” upitao ga je pristojno kralj.
“Nije mi ništa, nije mi ništa.”
“Prije, još nedavno, smijao si se i stalno si pjevao.”
“Radim svoj posao, zar ne? Što još hoćete, Veličanstvo? Da budem vaš komičar i lakrdijaš?”
Nedugo nakon toga kralj je otpustio slugu. Nije bilo ugodno imati slugu koji je stalno loše volje.
…
Ti, ja i svi drugi odgojeni smo u toj glupoj ideologiji. Uvijek nam nedostaje nešto da budemo sretni, a samo sretni možemo uživati u onome što imamo. Stoga smo naučili da će sreća doći kad kompletiramo ono što nam nedostaje… A kako nam uvijek nešto nedostaje, ideja se vraća na početak i nikad ne možeš uživati u životu…
Ali što bi se dogodilo kad bi prosvjetljenje došlo u naše živote i kad bismo shvatili, tako, iznenada, da je naših devedeset i devet novčića zapravo sto posto blaga. Da nam ništa ne nedostaje, da nam ništa nisu oduzeli, da broj sto nije okrugliji od devedeset i devet. Da je to samo zamka, mrkva koju su stavili pred nas kako bismo bili glupi, kako bismo vukli kočiju, umorni, neraspoloženi, nesretni i pomireni sa sudbinom.
Zamka kako nikad ne bismo prestali vući i kako bi sve ostalo isto. Vječno isto! Koliko bi se stvari promijenilo da možemo uživati u svojem blagu takvom kakvo jest.
Jorge Bucay: „Ispričat ću ti priču“, str. 142
Pripremila: Kristina Kasumović
Fotografija: Tea Pejić / TeiTo