Jedan od najznačajnijih, najustrajnijih i najnezgodnijih izazova kršćanskoj duhovnosti oduvijek proizlazi iz problema zla. Brojni su psiholozi religije potragu za odgovorom na problem zla proglasili najsnažnijim vjerskim motivom.
Ako je to doista tako, nimalo ne čudi što su ljudi zainteresirani za duhovno tijekom svojega duhovnog putovanja tako često nastojali uhvatiti se u koštac s tajnama zla, grijeha i trpljenja, pa čak ih i nadvladati.
Zlo je tajnovito u svome postojanju, u svojoj povezanosti s ljudskom naravi, kao i u svojoj sposobnosti razaranja. Svako će to pitanje o zlu, a posebno o moralnome zlu, odnosno grijehu, izvršiti dubok utjecaj na vaše duhovne stavove. Svako od njih utječe na vaš pristup duhovnome razvoju, budući da se taj razvoj odvija u suočenju s kako unutarnjim, tako i vanjskim zlom. U molitvi Gospodnjoj uči nas se moliti da budemo oslobođeni, odnosno izbavljeni od zla.
Postojanje zla oduvijek je predstavljalo problem za one koji vjeruju u Boga. Sukobom između Boga i zla Biblija počinje i završava. Duhovno usmjereni ljudi uvijek su skloni zlo pretvoriti u stvar, u postojeću stvarnost, ili mu zanijekati svako postojanje te ga smatrati tek pogrješnom procjenom uma. Zlo nije biće, ali je zato stvarnost. Čak je i knez tame dobar, u smislu da je Božje stvorenje te svoje bivanje zahvaljuje Bogu (ontološka dobrota). Njegovo posvemašnje moralno zlo proizlazi iz njegova potpuna odbijanja Božjega autoriteta i volje. Tako crkveni oci i naučitelji doživljavaju zlo kao stvarni nedostatak neke dobre stvari ili svojstva koji bi trebali biti prisutni; tamu kao izostanak svjetla ondje gdje bi ga trebalo biti. Za nas vjernike važno je boriti se protiv toga negativnog svojstva zla ako želimo rasti u duhovnosti.
Prema gledištu svetoga Augustina, i najgore fizičko zlo može uroditi nekim dobrom. Bez potresâ i vulkanâ ne bi bilo ni atmosfere ni života. Što je najvažnije, moralno zlo nije neka zbiljnost u sebi, nego je nedostatak moralnoga dobra, izostanak ispravnoga poretka ljudske volje te, dosljedno, sveukupnoga ljudskog djelovanja po Božjoj volji. Fizička zla poput, primjerice, gladi, nerijetko su posljedicom čitavih naraštaja moralnoga zla, u obliku izrabljivanja i društvene neodgovornosti.
Relativno zlo, odnosno zlo koje se događa kao posljedica izostanka razvoja, najvažniji je pojam što ga ovdje valja razmotriti. „Kad bijah kao nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko.“ (1 Kor 13, 11). Zlo je u duhovnome životu, ili u bilo kojem obliku psihološkoga razvoja, nerijetko relativno. Netko se možda nije razvio do one mjere do koje je mogao, ili pak trebao. Iako je bilo kojem drugom ljudskom biću nemoguće točno utvrditi prisutnost i stupanj stvarne individualne moralne odgovornosti, slobodno možemo kazati kako su sklonosti, odnosno djela u životu duhovne osobe, rijetko posljedicom čiste zloće. Grješni čini često predstavljaju regresiju, odnosno fiksaciju na razini razvoja što smo je trebali proći. Kada se, naprimjer, djevojčica nedužno ponosi svojom proljetnom haljinicom iako je rabljena, njezino je ponašanje zdravo te se čak može držati i moralno krjeposnim, budući da se ne duri što haljinica nije nova. Kod odraslih je, međutim, razmetanje odjećom nadasve neduhovno;povezano je s ohološću i relativnim moralnim zlom budući da izražava i snaži vrijednosti nespojive s duhovnom zrelosti.
(Tekst je preuzet i prerađen iz knjige Psihologija duhovnoga razvoja, Benedicta J. Groeschela)
M. Bulat
Foto: Tea Pejić