(…)Vlastita riječ ponekad dolazi lako…“U koga je srce puno, na usta mu navire“-kaže poslovica. Kad čovjek osjeća Božju blizinu, kad je u nevolji i predaje se u dobrostive ruke Gospoda milosti, tada riječi dolaze od sebe, a on se mora jedino brinuti da ostanu istinite.
Ali često je srce prazno a duh nema što reći. Tada se čovjek nađe u stanju siromaštva, i govor postaje mučan. To siromaštvo mora on prihvatiti, jer ono ima svoj smisao. U njemu se on mora iskazati, oslanjajući se samo na vjeru, na vjernost i posluh, a bez pomoći osjećaja. Budući da se riječ molitve mora očitovati i budući da mora ostati istinita, ona mora biti vrlo oskudna. Ona će se ograničiti na ono bitno: na jednostavne izjave vjerovanja, strahopočitanja, pouzdanja, spremnosti. Takva riječ nije gora od one koja bogato navire, a možda je i bolja. U svakom slučaju, ona je sad ona prava i ne može se ničim nadomjestiti. A i ne smije se zbog muke koju zadaje vlastita riječ odviše lako pribjegavati tuđoj. U školi unutarnjeg siromaštva terba ustrajati; u njemu učimo ono što nas ne može naučiti ni najpobožniji molitvenik. Pa i kad se riječi same molitve ne bi sastojale ni u čem drugom osim u tome da kažemo Bogu: „Vjerujem u tebe“, ili: Želim te slušati i svoj slučaj riješiti kako najbolje mogu“, ili „Preporučujem sebe i svoje tvojoj svetoj brizi“-to bi bilo pred Bogom dragocjeno koliko i najbogatiji govor koji se izlije u sretnom času ganuća.
Romano Guardini
Izvornik: R.Guardini: UVOD U MOLITVU, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1993.
Pripremila: Sabina Bačani