S Gospodinom u pustinji
Isuse, želja nam je poći s tobom u pustinju!
Najčešće se pustinja čini vrlo vrućim i praznim mjestom – tu se nitko ne upušta u avanture. Događa se da u njoj žive ljudi, ali samo blizu komunikacijskih trasa. Dakle, pustinja je u našem shvaćanju mjesto osamljenosti. Bez vode i života u pustinji, rađa se u nama odbojnost prema njoj. No, u biblijskom shvaćanju, pustinja je poprimila drugačiji oblik. Prije svega, to je mjesto probe Izraelskog naroda nakon izlaska iz egipatske nevolje. Izraelci su kročili „kroz strašnu zemlju“ (Pnz 1,19) kako bi na kraju ušli u obećanu zemlju. Taj je put izabrao sam Bog, mada nije bio najkraći.
No, u pustinji, Izraelci su sklopili savez s Bogom, te su istim postali Božji narod. Samo u pustinji mogli su se klanjati Jedinomu Gospodinu, jer okolni narodi nisu više imali utjecaja na duhovnost Izraela. Zapravo, u pustinji su Izraelci spoznali istinitoga Boga, koji se brine za svoj narod, koji ga brani i blizak mu je. Unatoč tome, pustinja otkriva ljudsko slabo srce, nesposobno svladati kušnju. Zato su morali poginuti svi tvrdokorni. No, Bog i tada pruža ruku prema ljudima, liječi rane svoga naroda (Br 21,9). Pustinja je, dakle, dokaz čudesnog vremena očinske Božje brige. Narod nije nipošto izginuo u pustinji, već je u njoj bio stavljen na kušnju kako bi spoznao da čovjek ne živi samo od kruha, već od svega što izlazi iz Božjih usta.
Što znači pustinja i što mi to vrijedi?
Pustinja u geografskom, kao i u duhovnom, prenesenom, smislu je sredstvo obraćenja radi Mesije koji dolazi. Na to mjesto dolazi i sam Krist, a s njim i kraljevstvo Božje (Mk 1,15). Tu gdje Izraelci nisu izdržali kušnju, Mesija pobjeđuje – jer se ispunilo vrijeme. Duh Božji vodi Isusa u pustinju, kako bi ondje bio podvrgnut kušnji. Tu gdje je čovjek zakazao, Bog je ispravio. Tu gdje se očitovala slabost, još se više razlila milost (usp. Rim 5,20). U pustinji, Isus je vjeran svome Ocu, ondje se odlučio za vršenje očeve volje, radije negoli za dobrobiti ovoga svijeta. Zaista, tu Isus započinje sve stvarati novim.
Dozvoli si taj luksuz polaska u pustinju. Možda baš to mjesto nije dobro za avanturu, no ako je s tobom Isus, sve će uspjeti. Jer je Krist izvor vode i kruh živi (Iv 6). On je vođa puta. I dok živimo na zemlji naša je vjera izložena kušnjom. Ma, koliko si puta pitao: Ima li to sve smisla? A kada je bolest dotaknula tvoje najbliže ili smrt udarila iznenada, kako si se osjećao? Većina nas si u takvim neprilikama postavlja pitanje: Postoji li uopće Bog? Ta pitanja izviru iz naše čisto ljudske slabosti. No, zaista, tek se u takvim trenucima pokazuje naša vjera. Hoteći je učiniti više imunom, zagledaj se u Krista, koji pobjeđuje u pustinji i na križu. Sjećam se svjedočanstva blažene majke Terezije o Božjoj odsutnosti. Kroz 50 godina nije osjećala Božju blizinu. Kako je, dakle, pobjeđivala tu svoju noć vjere? Kroz stalnu Božju prisutnost. Kao što se Izraelcima Bog činio odsutan, ali i blizak, tako je i ona osjećala Njegovu udaljenost, napuštenost ali ujedno i Njegovu ljubav i milost, koja prethodi svakoga čovjeka. U našim životima su također prisutna i druga iskušenja kojim se moramo suprotstavljati aktom naše slobodne volje. Duhovnici često uspoređuju iskušenja s muhom koja zuji, psom koji laje ili pak s djetetom, kojem što više pridodajemo pažnje, time je glasnije. Druga skupina kušnji su skrupule, koje jednostavno ne dozvoljavaju razvoj našoj duhovnosti. Dozvolimo Gospodinu da nas u pustinjskim trenucima očisti i od tih kušnji. Ako nema kušnji u tvom životu, vrijedilo bi malo razmišljati o stanju svoje vjere.