Da li da idemo moliti samo onda kad osjetimo želju za molitvom? Je li najbolja ona molitva koja se ostvaruje u raspoloženju naše nutrine koja je nošena željom, elanom koji nas potiče na molitvu i kad nam je onda lijepo lako i ugodno moliti?
Trebamo li čekati samo na takva raspoloženja našega srca, duha i uma? Ili je molitva i potreba, pače, dužnost, nešto što
bitno pripada našem danu?
Idealno bi bilo kad bismo bili nošeni željom, onakvom kako ju je psalmist lijepo sažeo, a i mi je osjećamo kad nas Božji Duh zahvati i pokrene: O Bože, ti si Bog moj, gorljivo tebe tražim.
Tebe žeđa duša moja… (Ps 63)
Želja je potrebna, motivacija je potrebna. Lako se odlučujemo na molitvu kad je želja prisutna, kad smo nečim motivirani bilo da se radi o radosti koja nas potiče da dođemo k Bogu, bilo da smo u nevolji pa vapijemo kao zemlja suha, žedna, bezvodna. I u radosti i u nevolji prisutna je želja premda različita, a i motivacija je drukčija.
Međutim, postoje razdoblja u našem životu kad smo mlaki, indiferentni i bezvoljni. Ništa nas ne pokreće. Nema ni životne radosti, a ni bol ne osjećamo. Zahvati nas neko letargično stanje u kojemu se ništa ne događa. Možda naoko ništa, ali gdje god se život zaustavio, gdje god život vegetira, to znači da opada, odumire, urušava se. U takvom stanju ništa nas ne potiče na molitvu. Naprotiv, osjećamo dosadu i nevoljko se odlučujemo poći moliti. Nema želje, a ni motivacije. U takvim razdobljima ne smijemo se osloniti na želju, niti će nas motivacija pokrenuti. Svjesni važnosti i vrijednosti molitve u svom životu, učinit ćemo napor i stati pred Gospodina baš takvi kakvi jesmo, nespremni, neraspoloženi. Kao kad pristupamo nekoj dužnosti koja nam se ne čini dragom ni ugodnom, ali znamo da o njoj ovisi naš život.
Trebamo poći ususret želji koja nam se katkada čini tako dalekom ili kao da je pokopana pod talogom muljevitog nanosa naše životne rijeke i zapretana poput stijenja pod pepelom koji nanose interesi i zahtjevi životnog standarda. Tu se trebamo isprazniti, očistiti. Pred Boga dolazimo da nas on ispuni. Ako smo puni, onda nemamo što tražiti pred Njim. Dolazeći k
Bogu ne koristi nam naša snaga, ne smijemo se uzdati u svoju jakost.
Bog ne očekuje od nas da budemo besprijekorni da bismo mu mogli pristupiti. Najviše nam koristi i najpotrebniji smo Božje pomoći kad smo siromašni, lišeni, ogoljeni, bez sredstava, kad dolazimo poput prosjaka s kojekakvih puteva.
Mirko Nikolić: Moliti, ali kako?
Napasti…
Treća napast s kojom se Isus suočio, ali i mi danas, jest da budemo spektakularni (usp. Lk 4, 9-13). Napast je prisiljavati Boga da odgovori čudom, senzacijom, nečim izvanrednim, nečuvenim – a onda prisiljavati ljude da vjeruju. Sotona nagovara Isusa da se baci s Hrama dolje. Isus je odbio biti kaskader. On nije došao dokazivati svoje sposobnosti. On ne čini ništa spektakularno kako bi dokazao da ima nešto reći. Moramo shvatiti da naša glad za spektakularnim uvelike ima veze s traženjem vlastite osobnosti.
Svi želimo biti uvažani, hvaljeni. Tko sam ja kad mi netko ne kaže hvala ili ne prepoznaje moj rad? Na žalost ta je glad nezasitna. Što više pohvala dobivamo, to ih više želimo. Traženje spektakularnosti izraz je sumnje u to da nas Bog bezuvjetno i potpuno prihvaća. „Sumnjam, Bože, da me voliš, ali dat ću ti priliku ako učiniš to i to…“. To je zapravo iskušavanje Boga. Moramo se tome suprotstavljati i pronaći tihi Božji glas u našem srcu. Iskustvo Božje blizine potpuno nas oslobađa nezasitne gladi popularnosti i bivanja u središtu pozornosti.
Naš je kršćanski poziv slijediti Krista i svjedočiti svim ljudima o Božjem milosrđu. To se može dogoditi na putu poniznosti koji vodi prema obraćenju. Isus nam nikad nije daleko; i u kušnjama, kad nam se zlo nameće, On ima spreman odgovor, spreman je pokazati pravi put.
pater Arkadiusz Krasicki, CSSp