Jedan od najsnažnijih motiva korizmenog vremena je pustinja – po uzoru na Isusovih 40 dana u pustinji, o čemu čitamo i u evanđelju prve korizmene nedjelje. Te snažne slike mogu nas naučiti puno toga, osobito jer je pustinja stanje s kojim se nerijetko susrećemo u svom životu.
Kada mi prolazimo kroz razdoblje pustinje, u sebi imamo nejasne osjećaje a možemo pomisliti i kako smo iznutra prazni. Trpimo, ne osjećamo život u punini, osjećamo kako ne koristimo vlastite snage i mogućnosti, možda žurimo i pokušavamo, ali kao da nikamo ne stižemo. Osim same težine kušnji koje nam se događaju i zbog kojih se naše sumnje pojačavaju, dodatno se možemo obeshrabriti pogoršanjem svog raspoloženja i vlastitim štetnim mislima jer osjećamo da uspjeh ne dolazi kako ga priželjkujemo, pa si time to potencijalno plodonosno iskustvo pustinje oslabljujemo.
No pustinja se događa kako bismo nakon nje iskusili obilje. Iskustvo pustinje je neprocjenjivo za osobnu izgradnju, rangiranje prioriteta, učvršćivanje vlastitih vrijednosti i vrlo je snažno duhovno iskustvo. To je kao vrijeme inkubacije, gdje vam ideje i zamisli moraju malo odležati kako biste došli do najboljih ali i kako bi se stvorio pravi trenutak za njihovu realizaciju u punini vaših snaga.
Kako ovladati vlastitom pustinjom i nakon pustinje živjeti sretno u obilju?
1. Pustinja je povratak smislu
Pustinja nas zove na povratak osnovama naše biti. Tko smo, zašto radimo, zbog čega se trudimo, koje su vrijednosti što nas pokreću, čemu težimo i ima li to za nas smisla? To su samo neka od pitanja koja će nam pomoći da vrijeme pustinje bude plodonosno. Trebamo se vratiti u sebe tako da si posvijestimo i učvrstimo životne vrijednosti koje nas vode.
2. Pustinja je obnova koja nam je potrebna
Nemoguće je konstantno živjeti obilje i puninu u istom intenzitetu. U pustinji trebamo biti svjesni koliko nam je potrebna obnova i time ćemo je bolje i kvalitetnije iznijeti. Svako iskustvo je duhovno iskustvo, a osobito je iskustvo pustinje slično patnji koja je duboko duhovno iskustvo. Kako bez sumnji nema spoznaja, tako sada znamo da bez patnje ne bi došlo do uskrsnuća. Bez obnove kroz pustinju, ne možemo doći do obilja. To je kao oštrenje noža koji je možda nekada dobro služio u kućanstvu, a sada ga treba opet naoštriti ili odjeće koja je nošena i zaprljana pa je potrebno oprati je i osvježiti mekoćom i mirisom, te opeglati kako bismo je obukli. Tako i mi trebamo obnovu. Pustinja nam je prirodan proces kako bismo dali priliku najboljem od života koji nam je dan.
3. Do odgovora dolazimo samostalno, ali ne sami
Kroz pustinju zapravo nismo sami. Iako smo možda u vrevi ljudi i događaja, dominantan osjećaj pustinje uzrokuje naša unutrašnjost i takvi smo sami zbog sebe i traženja vlastitog duha. „I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu. (Mk 1, 13)“ Iako smo u vremenu velikih kušnji, i nama „anđeli služe“ kako bismo došli do kraja pustinje i osjećali ponovno onaj polet i radost života. U tom vremenu pustinje, traženju i sumnjanju, pozvani smo razotkriti napredovanje u svojoj duhovnosti, s obzirom da smo u prilici postaviti si vlastita teška i duboka pitanja, a kroz koja moramo sazrijeti da bismo nastavili dalje. Kada postavimo prava pitanja, možemo doći do pravih odgovora, koji će nam se već samim priznavanjem pitanja učiniti puno jasnijima.
Od pustinje ne bismo smjeli bježati i ignorirati je, nego se pozabaviti sobom kako bismo je razriješili. To nije poziv na bijeg od svega, nego na povratak unutar sebe. Osjećaj pustinje, osjećaj je gladi našeg duha koji želi živjeti slobodno u našem životu, koji nam želi pomoći da živimo najbolje od sebe.
Pustinja je poziv na novi život, na procvat nakon teške zime, na spoznaje nakon sumnji, na obraćenje nakon krivog koračanja ili lutanja. Nakon pustinje, približit će se obilje tj. približit će se kraljevstvo koje iščekujemo.
Sanja D.