O molitvi možemo govoriti i kao o susretu. Ona i jest susret u najposebnijem smislu te riječi. Moliti, to znači susresti se s Bogom. To je dodir, uspostavljanje kontakta s Bogom.
Da susret između osoba bude istinski i pravi mora postojati obostrana otvorenost. Kvalitet i intenzitet susreta ovisi o kvaliteti i intenzitetu relacije i očitovanja osobe jedne drugoj. Upitanju je otvorenost srca, otvorenost u kojoj dopuštamo drugome da nam priđe, da se ne boji naše blizine, nego da se u našoj blizini i mi u njegovoj obogatimo relacijom kojuuspostavljamo. To jeuspostavljanje povezanosti, linija između osoba što gledaju i vide otvorenošću srca.
Ne možemo imati dva srca: jedno za ljude, a drugo za Boga. Istim srcem uspostavljamo kontakt i s Bogom i s čovjekom. Stoga je Isus i povezao ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku u jednu zapovijed. Zato naša povezanost, naša relacija s drugima ovisi o relaciji s Bogom i naša relacija s Bogom ovisi o relaciji s bližnjima. Ne možemo jednu od druge odvojiti. To je zajednički krug ljubavi. Ako se negdje prekine povezanost, onda je više nema nigdje. Ako nemamo s Bogom kontakta, onda ga nemamo ni s čovjekom. Ne možemo biti u relaciji s Bogom ako nismo u relaciji s čovjekom. Kako možemo uspostaviti relaciju s Bogom i ljubiti Boga koga ne vidimo, ako nemamo relacije s čovjekom, ako ne ljubimo čovjeka koga vidimo.
Naša molitva ovisi o kvaliteti tih odnosa. Naše su relacije u krizi i zbog toga imamo poteškoća u molitvi. Istina, Bog nas prihvaća takvima kakvi jesmo: zatvoreni, osamljeni, sebični, bez kontakta s drugima. S Božje strane nikad nema zapreke za susret. Ali mi smo blokirani u tom susretu ako nemamo ispravan odnos s onima s kojima živimo. U molitvi to uviđamo, počinjemo shvaćati što nam je činiti i stičemo snagu da to i ostvarimo. Uspostavljeni odnos s Bogom u molitvi potiče nas da ga uspostavimo i s čovjekom.
Mirko Nikolić: Moliti, ali kako?
Uskladi molitvu sa svojim životom
Isus nas je poučio da tražimo i kucamo na nebeska vrata. To znači da i vjerujemo. Naša molitva mora biti u skladu s našim životom. Ne mogu za jedno moliti, a drugo živjeti. Ako netko moli Boga za svoju svetost, a to zapravo i ne želi, ne vjeruje u to što moli. Takva osoba razara svoju molitvu. Zapravo sumnja i nevjera razaraju molitvu, dokidaju vjeru. Molitva je ključ, a vjera je ruka koja stavlja ključ u bravu i otključava. Sumnja udaljuje ruku od brave.
Bog nas uvijek sluša i uvijek nam odgovara – ali iz perspektive mnogo veće ljubavi i mnogo dubljega poznavanja nego što je naše. Kad se čini da on ne sluša naše želje dajući nam nešto drugo nego što tražimo, on zapravo pročišćuje naše želje, jer postoji i drugo mnogo veće dobro, koje možda nadilazi naše shvaćanje.
pater Arkadiusz Krasicki, CSSp