Često puta čujemo da je srce pravo mjesto za molitvu i da molitva treba sići iz glave u naše srce. Iz srca treba molitva izlaziti. Kad kažemo srce, onda time želimo reći cijeli čovjek, ili srce u biblijskom smislu. Molitva tako zahvaća cijelog čovjeka i cijeli čovjek moli kad je u molitvi.
Srce je simbol najljepšeg i najdragocjenijeg što čovjek ima u sebi. Stoga u običnom govoru znamo reći da nas je nešto “uhvatilo za srce”, a to znači da nas se dojmilo u našem dubokom središtu.
Srce je simbol života, ljubavi, svega plemenitog i lijepog što čovjek posjeduje. Simbol je i Božje ljubavi prema svijetu i čovjeku. Mi molimo cjelinom svoga bića. Ne samo pamćenjem, ne samo razumom, ne samo osjećajima, ne samo voljom. Sve je to uključeno. Sve to spada u čovjekovu intimnost, u prostor srca. U nutrini se ostvaruje susret između Boga i čovjeka.
S pravom, stoga, kažemo da se srcem moli. Mi uglavnom živimo na površini, na rubu svoga bića. Zato nam srce ostaje skriveno, zaspalo i ne znamo kako bismo sišli u te dubine i pokrenuli bogatstvo koje se u njima skriva. I jer nas više zanima ono što možemo vidjeti, čuti,
dodirnuti ili površinski doživjeti, zanemarili smo tu nutarnju dimenziju našega života. Isus često upozorava svoje slušače da im je srce zatvoreno, tvrdo, sklerotično.
Ritam takvog srca je ritam svijeta, ritam izokrenute ljestvice kratkotrajnih vrijednosti koje zatrpavaju srce i prekrivaju mu obzore istinskih vrijednosti. Moliti srcem znači pronaći njegov put, put srca, a to znači uspostaviti kontakt s Božjim srcem kako bi i naše srce zakucalo u ritmu Božjega srca i Božje ljubavi. To znači isto tako usvajati iskustvo sv. Terezije Avilske koja je rekla: Nije važnost u tome da puno mislimo nego da puno ljubimo. Tako nam molitva i vrijeme koje joj dajemo postaju ljubav. Moliti srcem znači stati na “sveto tlo”, ostvariti nutarnju šutnju, povući se iz vanjske buke.
To znači sagnuti glavu i usmjeriti je prema srcu, udaljiti se od misli što nas uznemiruju i odvlače od susreta s Bogom. To znači usmjeriti svoj nutarnji pogled prema središtu, prema srcu i osluškivati njegov ritam s kojim se onda molitva usklađuje.
Tu nas Bog čeka u tajnosti i tišini, povrh naših umovanja, nemira i zabrinutosti. Put koji trebamo prijeći da to ostvarimo može nam se činiti dug, težak i gotovo nemoguć. Čini nam se da ne možemo ući u to zatvoreno srce, nego ostajemo vani, nemoćni i očajni.
Mirko Nikolić: Moliti, ali kako?
Kratke molitve
Kako bismo molili, ne moramo izaći iz kuće ili zanemariti rad. U običnom danu svatko ima stotinu neiskorištenih rupa u vremenu koje se mogu ispuniti kratkim molitvama koje traju desetak sekundi ili jednu minutu.
Evo primjera takvih trenutaka:
– dok se ujutro budimo
– u kupaonici
– dok se oblačimo
– dok silazimo niz stube
– dok sjedimo za stolom
– dok odlazimo iz kuće
– dok se vozimo ili idemo pješice na posao
– dok ulazimo u lift
– između raznih dogovora, u pauzama predavanja ili na poslu
– dok pripremamo objed
– dok čekamo u redu
– i nebrojeno drugih, ponekad praznih i nevažnih, trenutaka tijekom cijelog dana i prije nego utonemo u san…
Molitva – najveća snaga svijeta