Mi obično molimo u crkvi, kapelici ili nekom prostoru koji smo uredili za meditaciju i molitvu. Osjećamo kako se tu možemo bolje sabrati i snažnije doživjeti Božju prisutnost. Povlačimo se na samotno mjesto, daleko od buke i pogleda drugih.
Želimo biti oči u oči s Gospodinom i govoriti mu od srca k srcu. To je potrebno i dobro je ako to činimo. No, ne možemo uvijek doći do crkve, kapelice nam nisu blizu i nemamo lako pristupa do zajedničkih molitvenih prostora.
Potrebno je stoga u svojoj kući, svom stanu, svojoj sobi napraviti prostor, naći kut koji ću doživljavati kao sveto tlo pred kojim izuvam svoju obuću(Usp. Izl 3, 5) kad želim na njega stupiti. Može tu biti kakav obični prostirač, mali sag,prostirka, klupica ili klecalo, raspelo ili kakva druga slika ili znak koji će me na to podsjećati.
U knjižici Duhovne vježbe sv. Ignacije upozorava onoga koji ih obavlja da prije svake meditacije ovako postupi: Jedan ili dva koraka od mjesta gdje ću promatrati ili razmišljati zastat ću toliko koliko bih izmolio Oče naš, upraviti duh prema gore i zabavljen mišlju kako me Bog i naš Gospodin motri morat ću izvršiti čin poštovanja ili poniznosti. (DV 75) Tako se pristupa molitvi. Trebam posvijestiti da sam u Božjoj prisutnost i da me Bog promatra i da je mjesto na kojem se molim u tom trenutku povlašteni prostor za susret s Bogom.
Mi možemo svuda moliti, ali ne idemo svagdje moliti. Može to biti na tržnici, u tramvaju, autobusu, u gradskoj gužvi, u šetnji. Priznat ćemo da to ipak nisu mjesta na koja idemo redovito moliti. Zato je potrebno pronaći mjesto koje je prikladno, svoje “sveto tlo” pred kojim ću izuti ne samo obuću sa svojih nogu, nego skinuti masku privida, oholosti te iskoraknuti iz svega onoga što me okružuje da bih mogao iz jedne druge perspektive gledati svoj život, svijet oko sebe i moliti. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti. (Mt 6, 6)
Mirko Nikolić: Moliti, ali kako?
Trebamo pronaći mjesto za predanu molitvu. Ali možemo i pronaći načine da svoj dan i neke sasvim obične trenutke također predamo Bogu i rastemo u svojoj molitvi.
Moliti za vrijeme dok čekamo
Dok čekamo vlak, dok čekamo na semaforu, u redu bilo u banci, pekari ili restoranu, to vrijeme možemo plodno iskoristiti za molitvu. Bog je svugdje i neprestano s nama. Posvetimo mu te, ponekad „dosadne“ trenutke.
To je pravo vrijeme za moliti za druge osobe. Dok doista ne pokušamo moliti za druge, odričemo se najbogatijih i najljepših doživljaja i mogućnosti da usrećimo i budemo usrećeni. Vrijeme je da promijenimo svoj stav o molitvi za drugoga. Zbog straha da nas ne smatraju pobožnima spriječavamo sebe u takvim pokušajima. No, ako nekoga zaista volimo ili mu želimo dobro, zdravlje i sreću, za te osobe ćemo moliti. I pronalaziti u danu i gužvi trenutke mira sa blagoslivljanje i molitvu za druge.
Molitva – najveća snaga svijeta