Može nam se nametnuti pitanje: pa kakve veze ima tijelo s molitvom?
Nije li molitva stvarnašeg duha, srca, uma, volje, sve samih duhovnih dimenzija naše osobnosti? Zašto onda tutreba o tijelu govoriti? Tu i počima problem. Zanemarili smo svoje tijelo u molitvi, pačezapostavili ga i zato imamo toliko problema s molitvom.
Mi nismo duša plus tijelo ili samo duša ili samo tijelo, nego smo jedinstvena osoba čije se dvije dimenzije S duhovna i tjelesna međusobno prožimaju. Dolazimo Bogu u molitvi sa svim onim što jesmo i što imamo. Ne možemo moliti i zanemariti svoje tijelo, ostaviti ga negdje poput ogrtača na vješalici u predsoblju prostorije u koju idemo moliti. I jer ne znamo kako tijelo uključiti u molitvu, ono nam često puta predstavlja smetnju u molitvi. Uz malo truda i nastojanja može nam biti velika pomoć u molitvi. Shvatit ćemo kako i svojim tijelom možemo itekako moliti.
Položaj tijela u molitvi
Kad molimo kao zajednica, naši su se stavovi, naši položaji tijela “standardizirali” i sveli uglavnom na tri stava: sjedeći, stojeći i klečeći. Koji put pojedini se usude raširiti ruke kad mole Oče naš. I to je sve.
Međutim, kad smo sami, mogli bismo i trebali bismo više uključiti svoje tijelo u molitvu i svojim tijelom moliti. Od njega možemo napraviti riječ koju nije potrebno izgovarati jer dovoljno jasno govori svojim izražajem. Koliko se samo gestama služimo u običnom govoru, kojim sve pokretima pratimo izgovorenu riječ ili je ne trebamo ni izreći jer naša gesta dovoljno rječito govori.
Tijelo nek nam je pomoć u molitvi
Tijelo izražava ono što osjećamo i nosimo u svojoj nutrini. Drukčiji smo kad se veselimo, a drukčiji kad smo tužni. Kad idemo nešto moliti, nećemo se ponašati kao kad idemo nekome zahvaliti. Kad pristupamo molitvi, onda to činimo iz one situacije u kojoj se nalazimo, iz onog trenutka što u sebi proživljavamo. To ne smijemo zanemariti. Inače, postat ćemo nestvarni i umjetni.
Zato nam tijelo ne smije biti zapreka nego pomoć u našoj molitvi. Nije, stoga, potrebno ići na Daleki istok i tražiti kod gurua i drugih učitelja savjet i pomoć ili pohađati istočnjačke tečajeve koji bi nas naučili kako osjetiti svoje tijelo, kako se opustiti i smiriti i tako što bolje svoje tijelo iskoristiti u molitvi. Sve te tehnike imaju drugi cilj. Mi ne želimo postići nirvanu, izgubiti se u nekom miru i ništavilu gdje se ništa ne događa.
Ukoliko nam različite tehnike pomažu, treba ih iskorisiti. Ako nas ne pripremaju na molitvu, onda ih ne možemo promatrati kao dio našeg molitvenog izražaja, nego kao tehnike kojima se želi nešto drugo postići što nama nije cilj kad idemo moliti. Dovoljno je koji trenutak zastati, smiriti se, osjetiti svoju nutrinu, pa da shvatimo koji ćemo položaj tijela u svojoj molitvi zauzeti.
Mirko Nikolić: Moliti, ali kako?