Nakon krštenja na Jordanu Duh Sveti stalno vodi Isusa (Lk 3,22). U Lukinom izvješću (Lk4, 1-12), čitamo da je Duh odveo Isusa u pustinju. Pustinja je usamljeno mjesto, a čovjek se mora boriti kako bi preživio. U pustinji nema života. Pustinja može imati i duhovno značenje. To su trenutci kada se ljudska egzistencija čini ugroženom. Čovjek ne vidi ishoda. Luta u mraku. Bog se čini dalekim. Zato se kaže da je pustinja mjesto demona – zloduha (usp. Lk 8,29 i 11,24). Prema Luki đavao je taj kojem Bog dopušta da bude tužitelj ljudi (Job 1-2).