Kada bi me netko pitao što je utjecalo na promjene u mom životu i što me privuklo da postanem ustrajnija u vjeri, odgovorila bih da je to u bitnome bio sakrament ispovijedi.
Do prije nekoliko godina, sakrament ispovijedi doživljavala sam kao jednu stvarnost koja se „obavlja“ jednom mjesečno ili rjeđe; doživljavala sam ju kao pomirenje s Bogom, ali na nekoj površnoj razini: dakle, kao jedan od sakramenata koji katolici prakticiraju. Način mojeg razmišljanja počeo se mijenjati kada se počela mijenjati moja molitva, moj razgovor s Bogom. Kako sam postajala starija i zrelija, u glavi su se budila različita pitanja. Između ostalog, pojavila su se pitanja smisla mog života, svih situacija u kojima sam se našla i u kojima se nalazim, što želim od svoga života i što je istina za mene. Jedna od stvari koju sam odlučila moliti Gospodina bila je život u istini i vršenje Njegove volje. Gospodin je moju molitvu uzeo za ozbiljno i počeo mi na životni put stavljati ljude koji su mi pomogli otvoriti oči i srce da budem ustrajna u svojoj odluci da slijedim Isusa.
U srcu sam osjetila poticaj da se počnem češće ispovijedati. Ali što znači ispovijedati se? Znam, trebam reći svoje grijehe. Osjećala sam da imam puno toga reći, ali nisam znala kako izreći i što je to što treba govoriti na ispovijedi. Shvatila sam da sam godinama izricala svoje grijehe automatski i istim redoslijedom: svaki puta bih ponavljala isto i žurila se što prije izaći iz ispovjedaonice jer, ako bih ostajala dugo, mislila sam da bi drugi pomislili da imam puno grijeha. Moje ispovijedi trajale su dvije minute, a pokajanje je bila recitacija koja nije predstavljala čvrstu odluku da ću se popraviti i više ne griješiti. U početku sam uzimala ispit savjesti iz nekih molitvenika, jer sam se željela potruditi i naučiti ispovijedati. Kada bih razmišljala o svojim grijesima i pisala ih na papir, u meni se počeo javljati grč: kako ih izreći pred svećenikom? Više se nije radilo o površnim stvarima koje sam navikla ispovijedati, već su sada pred mene počele izlaziti intimnije stvari koje su priječile izgradnju mojeg odnosa s Bogom. To su bili grijesi vezani za moj odnos prema bližnjima te grijesi na razini tjelesnosti i spolnosti. Bilo mi ih je teško iznijeti konkretno, otvoreno i jasno pred svećenikom pa sam te grijehe izricala jednom riječju ili ih ublažavala. Shvaćala sam da nisam dovoljno iskrena i da uvijek nešto prešutim. Htjela sam se rješavati svojih grijeha kojih sam svakodnevno postajala sve svjesnija. Odlučila sam se boriti sa sobom i poticati se da budem iskrena i otvorena. Odlazila sam svaka dva tjedna na ispovijed i postajala sve osjetljivija za svoje postupke. Što sam više osjećala radost i polet i postajala svjesnija svojih grijeha, počela sam se ispovijedati još češće – svakih tjedan dana. Osjećala sam da mi je Gospodin blizu i osjećala sam Njegovu ljubav. Tak se moj način ispovijedi mijenjao, jer sam postajala jasnija i otvorenija.
Ipak, znala sam da duboko u srcu postoje tereti i grijesi kojih se još uvijek bojim i stidim izgovoriti pred svećenikom. Znala sam da moram pobijediti stid jer mi je svaka ispovijed donosila blagoslov u život. Počela sam si sama osvješćivati činjenicu da u ispovijedi dolazim Isusu koji me sluša i pere svojom krvlju, a da je svećenik onaj koji ima vlast odriješiti me. Često bih u molitvi promatrala Isusa na križu i njegove rane. Uvijek mi je u misli dolazila spoznaja da su moji grijesi ti koji su Ga ranili. To me rastuživalo jer sam Ga htjela ljubiti, a ne ranjavati. Isus na križu bio mi je poticaj da skupim hrabrost i izreknem ono što mi je najmučnije. Shvatila sam da zbog grijeha u mome srcu nema mjesta za ljubav niti prema sebi, niti prema bližnjima, niti prema Bogu. Molila sam Gospodina da mi da snagu i hrabrost da se suočavam sama sa sobom i ne bojim priznati svoj grijeh.
Svaki odlazak na ispovijed bio je za mene trenutak vlastitog poniženja. Pred drugima je vrlo lako biti dobar, nasmijan i isticati svoje kvalitete, a u sakramentu ispovijedi trebam donijeti svoju bijedu, grijeh i slabosti pred drugoga čovjeka. Kroz sakrament ispovijedi počeo mi se otkrivati put prema istini, ljubavi i poniznosti. U tom sakramentu prepoznala sam da sam grešna i slaba kao i svaki čovjek. Ono najljepše što sam osjetila jest ljepota Božje ljubavi i milosrđa. Prepoznavala sam blagi Božji pogled i radost zbog mog postupka. Ta slika poticala me da ponovno dolazim i priznajem svoju slabost i grešnost. Ni jedan moj grijeh ne može umanjiti Božju ljubav prema meni. Na te odluke (da odem i iskreno priznam svoje grijehe Isusu) uvijek su me poticali citati iz Svetog pisma i svjedočanstva ljudi koji su doživjeli obraćenja nakon ispovijedi. Tako sam se odlučila na životnu ispovijed. Počela sam od najranijeg djetinjstva zapisivati sve što sam zgriješila, čega sam se sjećala, bez obzira jesam li to prije ispovijedala. Nakon te ispovijedi osjećala sam se poput ptice, s neizmjernom radošću i svježinom u duši. Osjećala sam da me Bog oprao, prošao mojim životom i liječio svaku ranu, brisao svaki grijeh.
Najveća radost i najveći dar koji duša može primiti po sakramentu ispovijedi jest sloboda – jer Gospodin skida teret s duše koji ju guši. To je sloboda, jer znam da više nema prepreke na mojem putu da slijedim Isusa. Bog nam daje slobodu od onoga što nas je gušilo i tištilo da bismo mogli drugima govoriti o tome i potaknuti ih da ne čine isto, već da traže Božju ljubav i milosrđe. Nakon ispovijedi uvijek sam osjećala hrabrost, polet i samopouzdanje. Znala sam da sada mogu u slobodi činiti dobra djela, ljubiti svoje bližnje i smijati se iskreno jer mi je moj Stvoritelj oprostio. Nema onoga što je Gospodinu teško oprostiti ako se iskreno pokajemo i zatražimo oprost. Ono što primamo po ispovijedi je puno dublje nego što mislimo: osim brisanja grijeha, s očiju nam padaju ljuske sljepoće, upoznajemo sebe u pravome svjetlu, učimo prihvaćati i razumjeti druge bez osuđivanja, zdravo prosuđujemo i držimo se Božjeg zakona koji više nije zapovijed nego način našega života.
Ispovijed nam daje slobodu da budemo uistinu djeca Božja i znanje o tome kako prihvaćati Božju volju koja je često suprotna od onoga što mi želimo, ali je dobra za nas. Sloboda i čistoća koju primamo otvara nam prostor u srcu za slušanje Božjeg glasa. Naše srce, kada je čisto, prima Isusa i ispunjava se Njegovom ljubavlju i blagoslovom. Ona nam daje polet i poticaj da Ga i dalje slijedimo. Gospodin želi očistiti naša srca da bi mogao uliti svoju ljubav, a to je bez ispovijedi nemoguće. Ispovijed je dar po kojem imamo mogućnost biti vjerni i autentični Kristovi učenici i učenice. Po njoj primamo snagu podnostiti žrtve i teškoće koje nam u životu dolaze. Dugo mi je trebalo da shvatim da Isus nije završio na križu za ljude u općenitom smislu; On nije ponio grijehe, patnju i slabosti cijeloga svijeta grubo rečeno. Isus je to učinio za svakog ponaosob, za mene i za svaki moj grijeh koji sam učinila. Ponio ga je iz neizmjerne ljubavi koju ima prema svakom čovjeku jer ne želi da nijedan propadne.
Po sakramentu ispovijedi događaju se čuda jer po njemu Gospodin mijenja naša srca i ispunja ih svojom ljubavi te nam daje oproštenje da bismo i mi drugima mogli opraštati. Ono što je ispunilo moje srce ljubavlju i što mi donosi radost i slobodu, na čemu sam neizmjerno zahvalna Gospodinu, upravo je sakrament ispovijedi. Stoga bih voljela da svatko doživi pravu snagu živog Božjeg milosrđa po tom sakramentu. Sada svaka sljedeća ispovijed predstavlja istinu kada stanem pred sebe i priznam svoju grešnost i slabost da bih mogla slijediti u slobodi volju Očevu: „Jer što je god svjetovno – požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života – nije od Oca, nego od svijeta. Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka.“ (Usp. 1 Iv 2, 16-17)
M. Š. | duhos.com