Kada nam molitveni život ovisi o odnosima s bližnjima…
Naše vrijeme obiluje poteškoćama u komunikaciji. Unatoč životu i radu s drugima u obitelji, zajednici, radnom mjestu, čovjek se osjeća usamljenim. Čini se da ritam profesionalnog života, stanovanja i prijevoza više ljude otuđuje negoli povezuje. Stranci smo jedni drugima. Takav stil života ne potiče na istinski susret, ne potiče na razgovor.
I u razgovoru koji uspostavljamo ne nastojimo se uživjeti u riječi, osjećaje i život drugoga. Ne slušamo do kraja sugovornika, upadamo u riječ, očekujemo da će potvrditi i složiti se s onim što mi mislimo i govorimo.
Tako dijalog postaje monolog jer smo zatvoreni u svoj krug, u svoj svijet u kojem postavljamo pitanje već prema tome kakav želimo čuti odgovor. Ne možemo isključiti i prekinuti naše međuljudske odnose i u isto vrijeme htjeti biti mirni u odnosu s Bogom. To je nespojivo. Isus nas opominje da moramo ostaviti dar na žrtveniku koji želimo Bogu prinijeti ako znamo da naš brat ima nešto protiv nas, a možda i mi protiv njega, i poći izmiriti se (usp. Mt 5, 23). Bog ne želi da reskačemo red stvarnosti. Sve je povezano jedno s drugim, sve je u relaciji. Ne mogu se s Bogom istinski povezati ako sam u raskidu s onim s kojim živim, ako nekoga mrzim, ne podnosim i isključujem iz svog života.
Stoga moj molitveni život itekako ovisi o mojim relacijama s drugima, jer Gospodin želi da na njihovim licima prepoznajem Njegovo lice, da u njihovim životima iščitavam Njegov život. U tajnosti i skrovitosti, gdje otvaram ili zatvaram svoje srce, dolazi Bog i nastanjuje s u njemu i na taj način je prisutan ili nije u ovom svijetu. I možda nećemo uvijek imati spreman odgovor na upit ljudi: tko je to Bog, ali naša relacija s Njim i s drugima bit će rječitiji odgovor od bilo kojih drugih napamet naučenih riječi. O tome govori Romain Rolland u svom romanu Razdragana duša donoseći dijalog između jedne mlade majke i njezina dječačića koji je bio iznenađen i zainteresiran kad je vidio svoju majku kako moli u crkvi:
– Mama tko je to Bog?
Ona je odgovorila:
– Drago moje, ne znam.
– A što onda znaš?
Majka se nasmiješila i privinula ga k sebi i rekla:
– Znam da te volim!
Mirko Nikolić; Moliti, ali kako?