Nemam vremena! Prezauzet sam! To su refreni koji ne prestaju silaziti s naših usana. Zbilja, tko ima vremena, neka digne ruku! U trajnoj smo hitnji. Uvijek se žurimo, a opet tako često kasnimo.
I ritam se pojačava. Kao da smo u nekom nemilom žrvnju koji nas vrti i melje i osjećamo se nemoćnima da iz njega izađemo.
Rokovnici su nam prepuni ugovorenih susreta, dani preopterećeni preuzetim obvezama. Trčimo s jednog susreta na drugi, a pri kraju jedne obveze ili posla već mislimo na drugi. Događaji nas guraju, potrebe se umnažaju i tako postajemo robovi jurnjave, nervozni i nesposobni da se smirimo i da molimo. Nervoza, živčana napetost i nestrpljivost su najveći protivnici molitve.
Utrka s vremenom, žurba i brzina postale su norme našeg života. Vrijeme se vrednuje poput novca, nešto što se gubi ili dobiva. Gubimo ga i prisvajamo, želimo ga učiniti svojim vlasništvom i u tome je najveći problem. Zaboravljamo da je i vrijeme dar i kao dar ga trebamo prihvatiti. Propovjednik mirno i mudro veli: Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja… vrijeme šutnje i vrijeme govorenja. (Prop 3, 1) U istome duhu možemo dodati: vrijeme rada i molitve, vrijeme akcije i vrijeme kontemplacije.
No, koliko bi vremenski trebala trajati molitva? Tko to može reći? Ili, da li je potrebno na to odgovarati? Taj se problem pojavio i u vrijeme sv. Ignacija Lojolskog. Dvojica su isusovaca inzistirali da dobiju dozvolu od svog poglavara te odu u pustinju gdje bi se kroz sedam godina potpuno posvetili molitvi jer su smatrali da se ne mole dovoljno. Sv. Ignacije je odgovorio na zahtjev te dvojice isusovaca koji su još k tome govorili da molitva koja ne bi trajala duže od
jednog ili dva sata nije prava molitva.
Radi se o poznatoj instrukciji u kojoj sv. Ignacije odgovara sa sedam argumenata. U petom kaže ovo: Ako je molitva molba Bogu za ono što priliči i ako je još općenitije rekavši pobožan i ponizan pokret koji uzdiže k Bogu, što se može učiniti za manje od dva sata, pače za manje od pola sata, kako se može zanijekati ime prave molitve onim (molitvama) koje ne prelaze sat ili dva?
(Citirano prema “Vie consacree”, br. 6, str. 329.-330., Namur, 1981.)
U potpunosti se možemo složiti sa svecem iz Lojole i cijelom crkvenom tradicijom koja kaže da je za molitvu bitan nutarnji stav osobe koja moli. Koja će to biti metoda, koliko će molitva vremenski trajati, nije važno. Osoba koja je razborita i poučljiva Božjem Duhu znat će odabrati i odrediti i jedno i drugo.
Mirko Nikolić: Moliti, ali kako?