Božja riječ nam je glavni alat za dobru molitvu. Riječi koristimo tako lako i nepromišljeno. A one zapravo mogu biti osnažujuće i ispunjavati nas. To mogu samo one riječi koje kao takve čine Riječ Božju.
Riječi su nam potrebne jer omogućuju da možemo komunicirati
Još je potrebnije ostvariti ozračje u kojemu se može riječ pojaviti i čuti. To je tišina. Kao što je prava Riječ Božja došla iz tišne i samo u tišini duše ona se može čuti, napisao je sv. Ivan od Križa, tako je potrebno stvoriti tišinu u kojoj bi i naše riječi sazrijevale i osmišljene nalazile put do srca.
Riječi su nam izgubile smisao
Riječi nam više ne govore. Lako uskratimo ili oduzmemo riječ drugome. Ne damo mu doći do riječi. Zato i ne slušamo riječi, prečujemo ih i prešućujemo. Nažalost, jednako se ponašamo i prema Božjoj Riječi. Bog čovjeku upućuje svoju riječ. Zato čovjek treba slušati, osluškivati tu Riječ. Treba postati slušatelj Riječi. Ne samo da je čuje, nego da je primi kao sjeme u svoju nutrinu, u svoje srce. Sjeme Riječi Božje pada na tlo naše nutrine. O nutrini, o toj našoj njivi na koju pada Riječ ovisi kakav će biti urod tog sjemena.
A da bi čuo Riječ čovjek mora doći u osamu, mora u nutrini stvoriti tišinu. Uho mu treba biti pažljivo, a srce otvoreno. Prorok Izaija je imao duboko iskustvo slušanja i primanja riječi i zato je rekao: Svako jutro on mi uho budi da ga slušam kao učenici. (Iz 50, 4) Slušajući i primajući riječ čovjek postaje biće dijaloga. Stvoren je za dijalog sa svojim Stvoriteljem.
Riječ rađa otvorenost
Riječ nas poziva da izađemo iz sebe, iz svojeg uskog i zatvorenog kruga, da se otvorimo drugome i pođemo mu u susret. I Bog nas zove na dijalog. Ali nas najprije poziva da ostvarimo tišinu. Ne da u nju pobjegnemo kao u neki svoj svijet gdje nas drugi ne može i ne smije uznemirivati. Tišina nije neka naša privatnost na koju imamo pravo i u koju se povlačimo da nam drugi ne dosađuje. Tišinu ostvarujemo jer je to istinski prostor za riječ. Riječ traži tišinu da se može čuti, da može odjeknuti, a tišina potiče na pravu riječ. One ne mogu jedna bez druge, upućene su jedna na drugu.
Mirko Nikolić: Moliti, ali kako