Molitva je sredstvo komunikacije s Bogom. Ona je druženje s Bogom i intimni razgovor s njime u kojemu on sam govori našem srcu. Taj naš razgovor s Bogom treba biti: ozbiljan, redovit, mudar, s pouzdanjem, s ljubavlju i s nadom.
Treba postati razmatranje Boga, hvaljenje Boga jer je on Stvoritelj i Otac. Bogu možemo reći sve što nam se nalazi u srcu u svakom trenutku i situaciji: od naših briga, muka, ovisnosti, do naših želja, makar i onih najmanjih.
Na ovaj način ćemo uočiti kakvom nam Bog ljubavlju i kako nam smilovanjem lakša teret Križa kojeg nosimo. To je moguće tek kada mu povjerimo sve u molitvi s istinskim pouzdanjem i nadom. Kada se potpuno povjerimo Bogu, On nam otkriva svoju volju, plan koji Bog ima za svakoga od nas: “Oče,… ne moja volja, nego tvoja neka bude!.” (Lk 22,42)
Vrlo je važno vjerovati u njegovu pomoć, biti svjestan da On sluša svaku našu riječ i vjerovati da On može sve učiniti: “Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se.” (Mt 7,7-8)
Moliti treba srcem, a ne samo riječima, nastojeći razumjeti značenje onoga što govorimo i to onda živimo. Naša molitva treba biti molitva nade, ljubavi i vjere prema Onomu koji nas je stvorio i koji je dao svoj život da nas otkupi od grijeha. U svakoj molitvi ne smijemo nikada zaboraviti zahvaliti Bogu: njegova velikodušnost je neizmjerna i bez njega nismo ništa.
www.katolici.org
Zastani!
Znati stati, zaustaviti se i slušati svoju nutrinu značajka je mudrih ljudi.Trebamo uočiti svoj bioritam i u njemu pronaći kvalitetno vrijeme u kojem ćemo se moćimoliti. Da li će to biti jutro ili večer, po danu ili u noći, svejedno je. Važno je da je to vrijemekoje mi najviše odgovara za molitvu. Ne bismo smjeli Gospodinu ostaviti ostatke ostatakasvoga vremena, nekakav vremenski škart. Kad smo možda već umorni, pospani i onda želimonešto na brzinu izmoliti i tako obaviti neku dužnost i umiriti savjest. Bogu trebamo dati prvinesvoga vremena, najkvalitetniji dio svoga vremena u danu, a ne tek ono što nam ostane.
Dati svoje vrijeme Bogu znači prepustiti mu dio svoga bića, samoga sebe, odričući se svoga prava na posjedovanje. To znači pustiti Bogu da u nama učini ono što nikad nikakvo vrijeme ne bi moglo učiniti.
Dobro je, po mogućnosti, unaprijed odrediti koliko ću vremena moliti. To neće biti uvijek moguće, ali ako se želimo disciplinirati u svojoj molitvi, to je neophodno potrebno učiniti. I onda se držati tog određenog vremena.
Mirko Nikolić; Moliti, ali kako?