Molitva i post nam omogućuju shvatiti da čovjek treba žudjeti ne samo za onim što može zadovoljiti njegove materijalne potrebe, nego i za istinskim vrednotama koje daju puni smisao njegovome postojanju.
Molitvom se stavljamo pred Boga onakvi kakvi jesmo: ograničena i grješna stvorenja.
Svima je potrebna koja minuta unutarnje šutnje kako bismo zavirili u dubinu svojega bitka, što će nas sigurno promijeniti tako da želimo mir. U miru su sadržana sva dobra koja možemo zamisliti. U sebi trebamo odrediti prostor za tišinu, gdje se možemo susresti sami sa sobom kako bismo shvatili svoje dostojanstvo, te osim svoje ograničenosti također i svoju veličinu. U tome bismo prostoru od Gospodina trebali tražiti snage da budemo dosljedni u životu, da svjedočimo da biti čovjek znači biti jak, otvoren, sposoban za slobodu, ali za odgovornu slobodu.
Molitva je prihvaćanje Gospodinova poziva: „Gdje su dvojica ili trojica sabrani u molitvi, ja sam među njima“. Ona dvojica, trojica, budući da su sjedinjeni s Kristom, sjedinjeni su s cijelom Crkvom, cijelim čovječanstvom. Upravo zato molitva ima smisao i univerzalnu vrijednost.
Moli se u radu, životu, u svim zgodama. Ako molitva ne postane duša našega rada, života, djelovanja, onda je to vrijeme skoro izgubljeno. Molitva, ako je uistinu prava molitva, određuje naše ponašanje, način našega djelovanja.
Dobro je, u ovome dinamičnome svijetu koji se neprestano mijenja, u kojemu se ne nalazi vremena za molitvu, svako toliko podastrijeti Bogu ono što činimo, Njemu upraviti misli, hvalu, zatražiti pomoć …. utjeloviti se, jer se je Gospodin utjelovio. Molitva nije izlaženje iz tijela, ona čini da Duh Božji siđe u svaki trenutak našega života.
(preuzeto sa www.katolici.org)
Mi trebamo u svakom bližnjemu gledati Krista
Možemo li to? Možemo si pomoći predodžbom da je svaki čovjek Isusov brat ili sestra. U svakom čovjeku je jedna božanska jezgra. Krist je unutarnja jezgra svakog čovjeka. U svakom čovjeku sjaji Božje lice. Pokušaj da u svakom čovjeku vidim Kristovo lice nije moralni zahtjev, nego zahtjev vjere.
Vjera ne znači samo vjerovati u Boga, nego vjerovati i u čovjeka, vjerovati u to da je u svakome jedna dobra jezgra. Pesimizam, nepovjerenje i preziranje ljudi znakovi su nedostatka vjere u Boga. Isus nas uči da Boga nalazim u čovjeku, a svaka ljubav oprema Bogu postaje farsom ako se ne pokazuje u konkretnoj ljubavi prema čovjeku. Ako vjerujem u to da je Krist prisutan u svakom čovjeku, tada ne mogu razlikovati između poželjnih i nepoželjnih osoba, tada moram biti pripravan sve prihvatiti, strance, azilante, ali i sve one ljude koji ne odgovaraju mojim predodžbama o čovjeku.
(Grün, A. Slike o Isusu, KS, Zagreb 2003.)