U kršćanskoj tradiciji prepoznata je molitva kao pozitivni proces u životu vjernika. Po molitvi se ulazi u istinu vlastita bića, a to je temelj svakog pozitivnog mišljenja; ulazi se u odnos prema Bogu koji je život naš, a objavljen nam je kao Otac kojemu je stalo do svakoga od nas. Molitva nas stavlja u položaj sina, odnosno kćeri, svemogućeg Oca koji će sve učiniti da budemo sretni. Nema toga što svemogući Otac za nas neće učiniti.
Molitva je poniranje u istinu vlastita života, a ona je prekrasna: dijete sam Božje. Takvo otkrivanje molitve postaje najbolji način da se pozitivno misli. Ljudima vjere i duha molitva daje snagu za odnose prema drugim ljudima. Na njih se gleda kao na sinove i kćeri istog Oca, pa su to onda braća i sestre. Isus je u tom pogledu svjedočio svojom molitvom, a svojim učenicima i svim vjernicima darovao je molitvu koja sadrži u sebi upravo takve temelje istine. To je molitva Očenaša.
Molitvom se mogu prebroditi napetosti i nesporazumi među ljudima i stvara se ozračje mira i radosti.
Kad bi se svako jutro pomolili za one koje ćemo tijekom dana susresti, svi bi pozitivno i s ljubavlju susretali ljude tijekom dana. To je najbolje ostvarenje pozitivnog mišljenja i temelj pozitivnog djelovanja.
Mirko Nikolić; Moliti, ali kako?
Kršćanska molitva – Kako moliti
Najljepše nam je to izrekao sv. Benedikt u svom pravilu: «Moli i radi». To znači: moli tako da ti molitva ne bude brbljanje nego rad. Mi se na rad, ako hoćemo da on bude kako treba, moramo usredotočiti.
Često puta moramo napregnuti i svoje intelektualne i fizičke i voljne sposobnosti. Iste te moramo rabiti u molitvi.
Molitva nam mora postati rad u pravom smislu riječi. Kad je molitva rad, onda je ona dio našega radnoga vremena. Ako nam molitva zaista to postane, onda će ona djelovati na sve ono što radim.Tada će i moj rad postati molitva, i to u pravom smislu riječi. Molitva je rad.
Molitva je odmor. Čovjek se nužno mora odmarati jer će inače stradati njegov organizam ili njegova psiha. Stoga odmaranje u pravom smislu riječi nije ljenčarenje nego rad jedne druge vrste, rad u kojemu naš cjelokupni organizam skuplja energije za daljnje radove. Upravo u molitvi se možemo potpuno odmarati pred Bogom, u Božjoj nazočnosti, gdje naša duša skuplja energije za naše cjelokupno daljnje djelovanje.
Kao što tijelu treba hrane da bismo živjeli, tako duši treba molitva kao duhovna hrana da bi nam duša mogla živjeti. Ako duša u meni ne živi, i ja sam živi mrtvac. Kao što moramo redovito jesti i pazit što jedemo, tako moramo redovito moliti i paziti što i kako molimo.
Prije svega molitva se ne izgovara samo usnama, nego pameću i srcem. To znači dok molim, tada su moje misli samo kod molitve. A budući da se u njoj susrećem s Bogom, onda srce ne može ne osjećati istovremeno ljubav prema onome kojemu se molim.
(preuzeto sa www.katolici.org)