Kršćanska molitva nije čovjekovo djelo, nego je ona Kristovo djelo, Kristova molitva u čovjeku. U tome je njezina posebnost i specifičnost. Ići moliti i meditirati znači ići u susret Kristu. Privilegirano mjesto tog susreta jest Evanđelje.
Kad meditiramo nad stranicama Evanđelja i Svetoga Pisma općenito, onda smo sigurni da smo na pravom izvoru svoje molitve.
U kršćanskoj meditaciji događa se susret između čovjeka i Boga. To je susret dviju osoba i dviju sloboda. Čovjekova osoba i sloboda ne nestaju u Božjoj osobi i slobodi. U kršćanskoj molitvi i meditaciji uočavamo Božje djelovanje u sebi i svoje djelovanje u Njemu.
Prava kršćanska molitva je uvijek dar,Božji dar, kojega kršćanin vjernik spremno prihvaća i ponizno na njemu zahvaljuje. Kršćanin ostaje usvojoj molitvi do kraja vremena koje je odredio i onda kad osobno ne osjeća uspjeh u moliti ikad bi u tom trenutku najradije nešto drugo radio, jer zna da Bog jedini ispravno prosuđuje njegovu molitvu. Ustrajnost u takvim trenucima u molitvi znak je njegove vjernosti Bogu. Molitvu doživljava kao Božji poziv. Bog ga poziva i zove na molitvu, a kvaliteta njegove molitve ovisi o mjeri u kojoj prihvaća Božji poziv i koliko se učini prikladnim za njega.
Kako i koliko molimo, takvi smo kršćani i vjernici.
Mirko Nikolić; Moliti, ali kako?
Molitva – razgovor
Osnovno je pitanje: kako mi shvaćamo svoju molitvu? Kao nabrajanje svih svojih potreba Bogu sa željom da nam ih on ispuni? O našem shvaćanju molitve ovisi hoćemo li uopće moliti. Obično kažemo da je molitva razgovor s Bogom. A razgovarati znači sugovorniku nešto reći, ali i poslušati što nam on ima reći, pustiti da nam on kaže što želi. Čini se da suvremeni čovjek sve manje zna i želi razgovarati, pa i sa svojim najbližima, s članovima obitelji. Sve više su naši razgovori svedeni na poruke, bilo u obliku ceduljica koje nas čekaju na stolu ili onih suvremenijih u vidu SMS poruka.
Tako nam i molitve počinju sličiti tim porukama; na brzinu Bogu nešto preporučimo, potužimo se, kažemo što nam treba i odjurimo za svojim poslom. Ili jednostavno ni za to «nemamo vremena». Ako međusobno ne razgovaramo, kako ćemo znati s Bogom razgovarati? A čovjeku treba razgovor s čovjekom, treba mu i razgovor sa svojim Bogom.
U molitvi otvaramo sebe Bogu. Izražavamo svijest tko sam ja, a tko je Bog. U njoj najprije dajemo slavu Bogu. Sve što postoji slavi Boga samim svojim postojanjem, sav ogromni svemir, sva priroda oko nas, sav bogati i raskošni biljni i životinjski svijet na kopnu i u vodi. Jedino čovjek može i darom govora, riječima što izlaze iz srca, izreći ono što osjeća pred Bogom, njegovom veličinom, moći i dobrotom. Uzor takve molitve kojom se slavi Bog je hvalospjev iz knjige Danijela proroka: «Sva djela Gospodnja, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka!» (Dn 3,57).
(preuzeto sa www.katolicki-tjednik.com)