Daj mi, Bože ili: daj nam Bože? Nije malen broj onih koji znaju samo ovakvu vrstu molitve: daj mi, Bože. Meni, mojoj djeci, mužu ili ženi i točka. Eventualno zamolit ću Boga za nekoga od koga očekujem imati neke koristi. A drugi neka mole za sebe, oni me se ne tiču.
Iznesemo Bogu svoj popis želja, što nam treba, i to baš tako kako mi mislimo, ni ne misleći da bi to Bog znao puno bolje uslišati i dati, kad bismo mu mi samo «dopustili». Ako nam se želje ne ispune, ako nas Bog upravo tako ne usliša, onda smo razočarani, čak ogorčeni na Boga.
To se i ne može zvati molitvom; to kao da mi naređujemo Bogu što ima uraditi, samo se ne usudimo to tako nazvati. A Isusova molitva je posve nesebična. Ona je isključivo u prvom licu množine, a ne jednine: Oče naš, a ne: oče moj; kruh naš svagdanji, a ne: kruh moj; otpusti nama, a ne: otpusti meni; ne uvedi nas u napast, a ne: ne uvedi me. Samo Bog je u jednini– Otac, a mi, djeca u množini, zajednica braće i sestara. Želimo li biti uslišani, tako nam je moliti.
Molitva za druge plemenita je molitva.
Kad bismo znali koliko može molitva jednog pravednika, naše bi molitve izgledale sasvim drugačije. A cijelo nebo: Gospa i svi sveci i blaženici, svi blaženi duhovi ne poznaju molitve za sebe, jer njima ništa ne treba; svi oni slave Boga i mole «za nas». Njihova je molitva posve nesebična, za druge. Oni slave Boga svu vječnost, i zauzimaju se za nas koji smo još na putu prema Bogu dokle god smo na tome putu. A Isus je naš prvi zagovornik kod Oca.
(preuzeto sa www.katolicki-tjednik.com)
Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!
Visiš na križu. Prikovali su te. Nećeš više sići s toga stupa između neba i zemlje. Peku te rane na tijelu. Trnova ti kruna ranjava glavu. U očima ti pliva krv. Rane na tvojim rukama i nogama takve su kao da su ti udovi probodeni usijanim gvožđem. A duša ti je more tuga, boli i beznađa. O Gospode, naše bi srce puklo od bijesa i očaja. Kleli bismo neprijatelje i Boga. Zaurlali bismo i kao izbezumljeni trgali ruku s čavala da još jednom stisnemo šaku.
A ti veliš: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine. Neshvatljiv si, Isuse. Daj da se sjetim tvoje prve riječi na križu kad u Očenašu bez razmišljanja tvrdim da opraštam svojim dužnicima. O moj Bože na križu ljubavi, zaista ne znam je li mi itko dužan što bih mogao oprostiti. No i za ovo mi treba tvoje snage da bih oprostio, od srca oprostio, onima u kojima moj ponos i moja sebičnost gledaju neprijatelje.
Ženo, evo ti sina; sine, evo ti majke!
Sine, kćeri evo ti majke, kažeš to meni. O riječi vječne oporuke! Pod tvojim križem, Isuse, stoji samo onaj učenik s ljubavlju, koji od onoga časa uzima k sebi tvoja majku. A sve milosti tvoje smrti dijele njene majčinske čiste ruke. Udijeli nam milost da ljubimo i štujemo tvoju svetu majku. Reci i njoj, kad gledaš men bijednika;Ženo, evo ti sina: Majko, evo ti kćeri. Ako me povjeriš srcu svoje majke, onda tvoja smrt za me neće biti uzaludna, nego ću biti nazočan kad svane dan tvoje vječne gozbe, kad se sva stvorenja zauvijek preobražena vječno združe s tobom.