Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Bliži se smrt. Nije to kraj tjelesnog života, koji je izbavljenje i smirenje, nego smrt koja je zadnji ponor, nezamisliva snaga razaranja i patnje. Primiče se smrt, praznina, užasna nemoć, razorna pustoš. Kad sve izmiče, sve bježi, gdje nema ničega, osim napuštenosti što ujedno žeže i neizrecivo je mrtva.
U toj noći duha i sjetila, u toj pustoši srca u kome je sve spaljeno, tvoja je duša još uvijek u molitvi. Ta stravična pustoš bolju poharana srca pretvara se u jedinstven zov Boga. O molitvo bola, molitvo osame, molitvo beznadne moći, molitvo napuštena Boga, klanjamo ti se.
Bože moj! Bože moj! Zašto si me ostavio? U našem životu postoje trenutci ispunjeni utjehom, trenutci unutarnjeg mira što najljepši su darovi Božji, trenuci kad nam Njegova ljubav dopire do onih dubina duše koje su jedino Njemu dostupne. A onda ti trenutci prođu i više nemamo ni utjehe ni unutarnjeg mira. Možda ih je otjerala naša bezumnost, uništila naša sebičnost. No to nisu jedini razlozi. Katkad i On hoće da neko vrijeme boravimo u tami ne bismo li kasnije bolje prihvatili veće i snažnije svjetlo. Naša se vjera stavlja na kušnju i pročišćava kako bi samo njegova ljubav i nijedna druga ispunila našu prazninu. A ta praznina, kad Boga nema u našem životu, ili kad se tako čini, strašna je bol.
Taj osjećaj da nas je Bog napustio jest bol koja nas najviše raspinje; to je kraj nade, put u očaj, u ništavilo. U takvim trenucima čini se besmislenim govoriti o Božjoj ljubavi prema nama. Jer to nam samo povećava bol. Ako znamo da je Bog s nama, mnogo toga možemo podnijeti, jer bol i patnja će proći, a radost i mir se vratiti. Ali ako Bog nije prisutan ili ako osjećamo da smo odbijeni… to je strašan teret, prevelik da bi ga podnio čovjekov duh. Preostaje nam samo molitva: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« (Ps 22, 1).
U tom je trenu molitva iz psalma bila molitva Kristova, a u njoj se govori o beznadnom doživljaju napuštenosti, što je za njega bila najveća patnja. Kako je on koji je Bog mogao imati takav osjećaj napuštenosti i praznine, to mi ne znamo. Možemo o tome samo razmišljati u tihoj molitvi. A ako budemo pozvani da i mi proživimo to isto, i ako nam se od misli i riječi poveća bol i još više smete duh, onda ćemo svakako biti u jedinstvu s njim. Trenutak njegove i trenutak naše najveće tame, jedna je tama. Tu tamu osvjetljava njegovo svjetlo, ne naše, ali je dano nama da bude naš mir.
iz knjige B. Hume-a: Hodočasnik
Zaista, tebi kažem: danas će biti sa mnom u raju!
Razbojnik ulazi s tobom u raj tvoga Oca. Hoćeš li i meni dati milost da nikad ne klonem duhom, da smjelo ištem sve od tvoje dobrote, da sve očekujem? Dati hrabrost da ti reknem, pa bio i najodbačeniji zločinac: Gospodine, sjeti me se kad dođeš u svoje kraljevstvo!