Svi se mi plašimo žrtava. I ja također. Svaki put kada se od nas traži smanjenje naših životnih radosti i odricanje od sreće, čini nam se da smo opljačkani i ugroženi. Ali žrtva je u stvarnosti nešto posve drugo: to je ona iglena ušica kroz koju smijemo proći u Božju radost; to su ona uska vrata koja vode u zemlju velikog zajedništva svih ljudi ispunjenih ljubavlju.
Žrtva je put obraćenja. Samo žrtvom možeš izbjeći posebnu i osnovnu izopačenost svojeg života.U čemu se sastoji osnovna naopakost našeg života? U tome što čovjek sama sebe smatra središtem! Svaki čovjek govori: ja, i pri tome misli da je on središte oko kojega se okreće cjelokupno naše mišljenje i djelovanje, nade i strahovi. Svaki pojedinac kaže: ja, i stoga je ova zemlja podijeljena na bezbroj “kneževina” u kojima je svaki pojedinac sam vlastiti gospodar i najviši. Svatko se bori za svoje carstvo protiv svih drugih “kneževa”. Riječ “knez” znači biti u “prvome planu, prvi”. U potpuno istome smislu govori i biblijska riječ o čovjekovoj oholosti: “Bit ćete kao Bog.” Čovjek se osjeća kao najuzvišeniji i najvažniji i ne trpi nikog nad sobom. On svoje ja vidi toliko u prvome planu da Božji lik blijedi, a bližnji mu izgledaju kao sjenke. “Ja sam najuzvišeniji”, to je platforma na kojoj živi sebični ja-čovjek. Ostali neka gledaju kako će proći kroz život…
Prijatelju, sve ti se ovo ne čini kao stranputica, nego prije kao nešto normalno i ispravno. A ipak je to osnovni uzrok sve one usamljenosti, tvrdoće srca, očajanja, nepravde i nasilja, koji ovu našu zemlju za toliko mnogo ljudi pretvaraju u pakao. Odakle može doći ljubav ako svatko vidi samo s e b e, a od drugih očekuje samo korist? Toliko dugo dok pojedinci govore: ja!, svuda se oko njih umnožava pakao usamljenosti i nepravde, hladnoće, nasilja, besmisla i ludila. Jer nitko ne može biti sam sebi posljednji smisao i posljednje ispunjenje. Nije čovjek središte. Bog je središte cjelokupne stvarnosti! I stoga je srž svakog obraćenja u tomu da Boga stavimo u središte našeg života: On je smisao i sadržaj našega života, cilj i putokaz; blago koje obogaćuje naš život; veliko Ti kojemu pripada sva ljubav; mjerilo prema kojemu se moramo ravnati. Otac koji se brine o nam. “Na prvome mjestu Bog”, to je jezgra propovijedi na gori: “Zato najprije tražite Kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati.”(Mt 6, 33) To je jezgra svakog obraćenja: da mi postanemo ljudi koji će u Bogu vidjeti središte svojeg života i zato ga ljubiti svom snagom svojega srca: od sebičnog čovjeka postat će čovjek koji ljubi, od samoživog čovjeka postat će čovjek koji se dariva, od usamljenog ja postat će mi ; od oholice (“Ja sam najveći”) nastat će čovjek ponizan koji je “spreman služiti”, koji je ovdje “za druge” i želi živjeti “za Boga”; oholost (=biti krut) prestaje, jer čovjek postaje primljiv, prihvatljiv za Duh Božji: raspoloživ čovjek!
“Žrtva” je ono djelo puno zalaganja po kojemu postajemo slobodni za Ti i slobodni od ja , na raspolaganju Bogu i za nevolje brata. Ta žrtva u početku stvara bol, jer se plašimo da ćemo izgubiti svoje ja. No potom nam žrtva donosi klicanje i radost duše: jer smo postali slobodni za ljubav, za zajedništvo s Bogom i sa subratom. Žrtva uvijek ima dvije strane: najprije strah “da ćemo izgubiti život”, da ćemo pretrpjeti gubitak i postati siromašniji; zatim doživljavamo snagu žrtve: snagu ljubavi, prisutnost ljubavi, sreću i potporu, prisutnost Boga i duševnu snagu.
Prijatelju, kako će ti poći za rukom da ostvariš ovo obraćenje od ja u Ti? Kada ćeš započeti s osnovnom žrtvom: da svoj život staviš Bogu na raspolaganje i kažeš mu: “Raspolaži mnome!” Prijatelju, to ti neće uspjeti pukim nakanama, ni naprezanjem volje, ni snagom vlastite volje. Ovo veliko i temeljno obraćenje Bogu uspjet će ti samo ako On dođe u tvoju blizinu, ako te njegova blizina privuče, ako njegovo blistavo lice svojim primamljivim zovom ne takne tvoje srce: “Dođi! Napusti svoje ja i slijedi mene!” Prijatelju, kada ćeš doživjeti ovu primamljivu Božju blizinu? Ovo je razlog zašto vjerujem u snagu krunice: tu ti se Bog javlja u blizini,jer ga stalno zazivaš, slika ti je Kristova pred očima i gledaš Mariju, koja je prinijela veliku žrtvu svojeg života: “Isus, koga si Djevice, u hramu prikazala.” Majka se pri tomu svojevoljno odriče “sreće” svojeg djeteta i govori Bogu: “Neka se na njemu ostvari tvoja volja.” Moleći krunicu, uvijek doživljavaš oboje: Božju blizinu i poziv da se oslobodiš svojeg sebeljublja! Tada se lakše odlučuješ na slijedeći korak: biti siromašan u vezi sa svojim ja i živjeti u “siromaštvu duha”; staviti svoj život na raspolaganje Bogu i biti pripravan na žrtvu. Prijatelju, moli svakodnevno krunicu! Tada ćeš iskusiti Božju snagu i u sebi osjetiti snagu vječne ljubavi!
Dr. Herbert Madinger, Krunica izvor snage, Zagreb, 1998.