Isus pokušava ostati vjeran svome poslanju i u svom zavičaju, no nevjera njegovih zemljaka to mu onemogućava. Pritom je sve dobro započelo: učio je, kao i svugdje, u sinagogi, i mnogi su se divili njegovim riječima, njegovoj mudrosti i njegovim čudesima. To ih je divljenje dovelo do sasvim opravdanog pitanja: “Odakle njemu ovo?”
Da su u svojoj nutrini dopustili dirnuti se tim pitanjem, dali bi u svom srcu mjesta Duhu Božjemu, pa bi ih to pitanje dovelo do dubljeg odnosa s Isusovom osobom. No, stanovnici Nazareta ostaju s tim pitanjem na površini.
Oni poznaju Isusa samo kao drvosječu. Njegova je prisutnost uobičajenog i obiteljskog karaktera. Taj čovjek, koji sada stoji među njima i kojega poznaju od djetinjstva, uopće se ne slaže s predodžbama koje oni imaju o proroku i čovjeku Božjem. Isus, sa svoje strane mora akceptirati takvo njihovo držanje, a ipak je, zbog njihove sumnje i nevjere, razoružan, nesposoban učiniti čudo…
Ta nam zgoda približava dva aspekta: Prvo, kako je lako čovjeka sputati i onesposobiti ga da pozitivno misli i djeluje, samo zato što se u njega nema povjerenja ili mu se prilazi s predrasudama. Koliko ugušene energije, koliko obeshrabrenja, koliko razorene nade i radosti ide na račun našeg tvrdog i neprimjerenog suda o ljudima, pa čak o ljudima koje volimo i koje, čini nam se, poznajemo. To je duboko ljudska sudbina, koju poznajemo iz svoje najbliže okoline, a možemo je jednako promatrati i u širim okvirima. Prorocima Starog zavjeta jednako se tako protivilo kao velikim likovima vjere posljednjih 2000 godina.
Franjo je dugo bio suočen s nepovjerenjem; Terezija Avilska bila je označena kao nesnosna; Ivan od Križa je zbog sigurnosti bio odijeljen od drugih; Franjo Ksaverski trebao je biti otpušten iz reda. To je sudbina proroka, kako malih, tako i velikih, kad je naše srce maleno i naša vjera uska…
Još nam jedna činjenica postaje očiglednom: Bog se, da bi nam progovorio, ne služi s ljudima koji bi bili izuzeti od uobičajenog, nego ljudima koje mi svakodnevno susrećemo. Njegovu prisutnost smijemo iskusiti u susjedima, bolesnicima, gostima, prijateljima, pa čak i u slabima i “zaostalima”. Susret s drugim može postati trenutkom te prisutnosti, ako je naše srce otvoreno i raspoloživo. Jer Bog, da bi dobio oblik, treba Tebe i mene.
izvor: http://www.mka.hr │duhos.com