Jedan je župnik u svojoj župnoj zajednici napravio pokus. Kroz niz nedjelja pripovijedao je istu propovijed. Uznemireni župljani više to nisu mogli podnositi. S velikim su ogorčenjem, dakle, otišli župniku s pitanjem: Velečasni, petu nedjelju govorite istu propovijed – zar se ne pripremate za nedjeljnu misu. Na to župnik veli: Istina je, kroz pet tjedana ista propovijed, no vi se ne mijenjate!
U doba provjeravanja vlastitoga IQ-a, teletombola, različitih kvizova, zadaća na televiziji i u novinama, čovjek provjerava svoje znanje. Zanimljivo je da najviše ljudi pada zbog vjerskih pitanja. Čudi ta činjenica jer je ipak većina stanovništva kršćanske vjeroispovijesti. Zašto, dakle, često ne znamo dati odgovor na temeljna pitanja naše vjere? Jedan je od razloga taj da nam je teško slušati. Drugi je razlog kvaliteta komunikacije između govornika i slušatelja. No, vrijedi se još malo zaustaviti nad prizorom današnjega evanđelja koje govori o sijaču.
Čini se da je Isus sasvim pristupačno opisao nekoliko scena iz svakodnevnice. Izraelci su imali predodžbu sijanja, obrađivanja zemlje, klijanja zrna, rasta, žetve. Zapravo od sjevera Palestine počinje zelena Galileja. U podnožju planinskoga lanca Karmel, razliježe se predivna dolina Izreel. Tu je zapravo bila i jest jedina mogućnost obrađivanja polja u Izraelu. Isus naučava u Galilejskomu Kafarnaumu, stoga su slušatelji bili u velikoj prednosti shvaćanja ratarskih poslova. Danas i dalje, netom spomenuta dolina, zapravo je oaza izraelske poljoprivrede. Zanimljivo je da se kuće grade na brdima gdje se ne može obrađivati zemlja, a iskorištava se svaki, čak i taj najmanji komadić zemlje kako bi na njemu uspjeli plodovi izraelskih ratara. Stoga Isus koristi tu običnu sliku kako bi slušateljima pojasnio istinu o kraljevstvu Božjem koje je zajedno s Njegovim dolaskom na svijet vrlo blizu svakome od nas. Jednostavne bi slike trebale zaista biti od velike koristi. No, čini se da su samo neki uspjeli dokučiti njihov preneseni smisao. Prema Marku evanđelistu, što nije spomenuo Matej, čak ni dvanaestorica nisu razumjeli smisao prispodobi. Zato im Isus sve pojašnjava osobno.
Spomenuo sam neslušanje kao jedan od razloga neznanja o vjeri. Uistinu, naš manjak koncentracije za vrijeme sv. Mise, propovijedi često je puta i razlog našega neznanja. Nije dovoljno samo upamtiti po kome je bilo Evanđelje, nego si treba zadati truda i zapamtiti o čemu je bilo Evanđelje, kako bi se kasnije moglo sve to konfrontirati s propovijedi, a što je najbitnije i primijeniti na svoj život. Znamo da uvelike plod posijane Božje riječi ovisi o tlu na koje pada. Pitamo se dakle, kakvo je moje tlo, odnosno srce koje čuje Božju riječ? Trebamo pažljivo slušati kako bismo je kasnije mogli živjeti. Prije nego što dolazimo na svetu misu, vrijedi doći malo ranije zbog svoje osobne pripreme za svetu misu – za slušanje Božje riječi. Po čitanjima nam Bog puno toga želi poručiti. Stoga zamoli Duha Svetoga da ti pomogne slušati, biti sabran kako bi svaku riječ upijao u svoju osobu. Neki ljudi znaju čak i pohvaliti svoga velečasnoga za lijepu propovijed. Bilo je tako i na jednom selu. Kad je došla župljanka svom župniku i kaže ah i oh za njegovu propovijed. Nato župnik odgovori: Pa da, vidite, ali što ste upamtili, što ste novoga naučili? Žena se pokupila i otišla.
Kao drugi razlog neznanja naveo sam problem komunikacije između svećenika i jednoga vjernika za vrijeme navješćivanja Božje riječi. Duhovni rast vjernika ovisi o propovijedi koju čuje u crkvi. Ima svakakvih propovijedi. Kratke kao Ivanova noć; dugačke kao šal za zimu; komplicirane kao špagete; dosadne kao deset puta pregledani besmisleni film ili takve koje jednostavno zapnu za srce i vrlo se dugo pamte.
U prvom kao i u drugom slučaju na primanje Božje riječi jako utječe naša priprema, naše raspoloženje, naše želje, naše nakane i svjesnost cilja. Dakle, kakvo je tlo, odnosno naše srce, takav će biti i rast Božje riječi. Jer mi smo oni koji to omogućavamo ili jednostavno – ne. No ni slučajno ne budimo poput onih koji slušaju, a ne čuju i ne razumiju.