U kalendaru Katoličke Crkve važan je dan što ga zovemo Pepelnicom ili Čistom srijedom. To je početak korizme, osobitog perioda u životu Crkve, u kojem se u hodu prema Uskrsu na poseban i bogatiji način vjernici potiču na slušanje Riječi Božje i na istinitiji život po evanđelju. Zbog toga je to vrijeme prožeto i različitim ponudama duhovnog života, pokore i obraćenja.
Međutim, svoje ime ovaj dan zahvaljuje starom obredu koji se održao još od života Crkve prvih stoljeća sve do danas. Nalazimo ga i u Starom zavjetu. To je obred pepeljenja, obred poniznosti i obraćenja. U znak žalosti u nacionalnim katastrofama ili zbog vlastitih slabosti i promašaja, grijeha i padova, čovjek pojedinac, a katkada i cijeli grad, pa čak i narod, prihvaćali su taj simbolični obred pepeljenja kao izvanjski znak vlastitog obraćenja i pokore. I tako se isti obred sa svojom znakovitošću očuvao do danas. Ako danas uđete u neku katoličku crkvu, možete naići na taj obred pepeljenja koji se obavlja tako da službenik Crkve pepelom posipa glavu vjernika ili njime obilježuje njegovo čelo i pritom govori riječi: ‘Obrati se i vjeruj evanđelju!’ ili ‘Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti!’
Pomišljao sam često na taj obred i mislio o našoj ljudskoj oholosti i umišljenosti. Osjetljivi smo kada nas netko ponizi, kada nam ugrozi naše dostojanstvo, kada ne spomene puni naslov koji mislimo da nam pripada; kako smo povrijeđeni ako nas netko ne stavi na počasno mjesto, ako se ne nađemo među uzvanicima, a mislimo da nam je tamo mjesto. Ima tako puno prostora u kojem se hrani naša oholost i umišljenost. Na Pepelnicu se događa jedan čudni obred. Čovjek vjernik svojevoljno pristaje da mu netko glavu posipa prašinom i pepelom. Prihvaća na taj način biti ponižen.
Sjetimo se još jednom kako smo osjetljivi ako nas netko uprlja kakvom riječju, nekom nespretnom gestom. Pomislimo kako smo upravo bijesni kad nas neki nepažljivi vozač po kišnom vremenu poškropi prljavom vodom iz malih lokvi na cesti. Sjetimo se kako ne dopuštamo da nam netko baca prašinu u oči ili po nama. Budno pazimo da nam ne padne kruha s glave. A u ovom obredu to dopuštamo! Zašto?
Crkva nam predlaže taj obred. Sastavni je dio svetih čina. Vjerujem da se u tome krije poziv svakome od nas:’Čovječe, ne umišljaj si previše. Budi malen. Darovi koje imaš Božji su; to što jesi, od Boga si! Neka se u tebi i po tebi Bog proslavi! Međutim, čim poželiš u sebi i po sebi prisvajati sav smisao života gubiš se u prašini svoje vlastite površnosti. Onoliko jesi, koliko si Božji! Zato se sjeti da si po sebi i u sebi prah.’
No sva naša vrijednost dolazi od onoga koji je htio da čovjek nastane, da se ljudi pojave, da se mi rodimo, da se ti rodiš. Sve je od njega. Živjeti tu istinu vlastitog života u toj ovisnosti o Stvoritelju znači biti u istini. I takav na Boga oslonjen život ima budućnost, ima vječnost. Bez Boga ostajemo prah i u prah se vraćamo! Pepelnica je. Priušti si u svojoj crkvi taj obred poniženja, ili još bolje poniznosti i obraćenja. Usudi se povjerovati da je moguće započeti jedan novi život u istini!
Autor: fra Zvjezdan Linić
Izvor: www.katolici.org