Gotovo svaki atom ljudskoga bića čezne za nekim vidom zadovoljstva, odnosno, ljepote. Zato ljubitelj božanske ljepote mora biti neprestano na oprezu. Jednako tako mora biti pripravan na uspone i padove. Stoga će, zajedno s tražiteljem za Dobrim, biti intuitivno svjestan potrebe za pokorom i božanskim jamstvom praštanja. Kada bi mu se to oduzelo, odlutao bi u bezumnu religioznost, ili pak bezbožni hedonizam, pretvarajući se u žalosna klauna čiji je osmijeh samo krinka pod kojom krije suze što ih lije u sebi.
SHVATITI SVOJ POZIV
Prvi korak k shvaćanju vlastitoga duhovna života jest prepoznati što nas poziva: Jedinstvenost, Istinitost, Dobrota ili Ljepota. Naš nam je Spasitelj zajamčio: „Tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca, otvorit će se.“ (Mt 7, 7). Sve nas vodi božansko te jedan, ili moguće dva od ukupno četiri glasa Božja, iako niti preostali nisu nikada dokraja odsutni. Nije dobro zadovoljiti se manjime.
Tražimo nebo, ali se poigravamo stvarima koje nas u konačnici vode prema dolje te tako udaljavaju od našeg vječnog određenja, ili nas u najboljem slučaju drže između neba i pakla. Naposljetku, to i jest definicija čistilišta. „Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.“ (Mt 6, 21). Kada je srce razdijeljeno, napredak je polagan i bolan i život je nalik na čistilište.
Valja jasno reći kako je, u psihološkome smislu, podijeljena lojalnost, kao što je služenje dvojici gospodara, određena vrsta neuroze. Cilj je ove studije duhovnoga razvoja utvrditi, shvatiti te milošću nadvladati neurotičnu sklonost k zadovoljavanju ičim manjim od Boga, kada je on taj koji nas je pozvao.