Istina je u sredini; u ispovijedi postoji nadnaravni činitelj koji izmiče psihološkoj analizi, ali ispitivanje savjesti, svijest o grijehu, kajanje i odluka o promjeni predstavlja uvid u vlastito psihološko stanje te ga iz tih razloga trebamo smatrati područjem psihologije. Zašto nismo uvijek zadovoljni sa ispovijedi?
Jedan od glavnih razloga je to što često ispovijedamo krive grijehe tj. ono za što se istinski ne kajemo jer osjećamo da ćemo to činiti još bezbroj puta. Osim toga, često nismo dovoljno jaki i odlučni u mijenjanju loših navika.
Često se događa da ljudi ispovijedaju neke prijestupe koje si vjerojatno ni sami ne uzimaju za ozbiljno npr. kako su bili rastreseni za vrijeme molitve, a istodobno optužuju druge da su sebični. Spretno formulirano pitanje o međuljudskim odnosima može nam otkriti da grijeh osobe nije rastresenost nego neprihvaćanje drugih.
Neke preporuke za dobru ispovijed
Razmisli o svojim djelima od posljednje ispovijedi, pri tom se možeš poslužiti nekim priručnikom koji sadrži ispit savjesti. Kada osvijestiš grijehe prihvati odgovornost za njih. Pokušaj dokučiti zašto si postupao na neispravan način i kakve je to posljedice ostavilo. Potom razmisli kako možeš popraviti situaciju (ako si nekom nešto nažao učinio) te smisli načine kako se osloboditi loših navika. Svoje odluke možeš napisati na papir i spremiti te nakon nekog vremena evaluirati u kojoj si mjeri realizirao odluke i nastojanja.
Ne ustručavaj se otvoreno govoriti pred svećenikom o svojim grijesima i pitaj ga ako imaš nekakvih nedoumica (jer smo subjektivni kada razmatramo svoje postupke).
I budi sretan zbog osjećaja slobode i olakšanja koja će te obuhvatiti nakon sakramenta Božjeg oprosta