Možda mislite: „Jasno da vjerujem u jedinstvo ljudske naravi. Pa nisam dualist.“ No, razmotrimo to malo…
Jedan je od prvih izazova kršćanskoj duhovnosti, razumljivo, došao od pripadnika prve Crkve, koji su pristupili Kristu preko grčke filozofske religije. Nije stoga nerealno tumačili Prvu poslanicu Korinćanima (koji su bili upravo takvi obraćenici) kao nastojanje svetoga Pavla da ispravi pogrješku koju danas tako često čine duhovno usmjereni kršćani, a to je sklonost doživljavati osobu kao dušu koja se samo privremeno služi tijelom. Neobično je što je ta pogrješka česta čak i u svjetovnome društvu. Takvo je neobično shvaćanje ljudske duše, koje „ono što mislim“ odjeljuje od ostatka stvarnosti života, u samome središtu popularnog mita o tzv. selfizmu, koji već punih petnaest godina dominira američkom kulturom. Najrazličitiji su učenici teorijâ o samoostvarenju zapravo dualisti koji vlastito osobno zadovoljstvo odjeljuju od odgovornosti prema ostatku ljudskoga roda, pa čak i prema svojim vlastitim obiteljima.
Tajanstvenu dogmu o uskrsnuću mrtvih, kao i duhovno jedinstvo ljudskoga bića ezoterični pisci neprestano dovode u pitanje još od manihejaca pa sve do pobornikâ suvremene kršćanske znanosti. Jednako kao što je nijekanje kršćanstva smatrati ljudsko biće tek tijelom s pripadajućim funkcijama, ma kako psihološki složenima, tako je zastrana smatrati ljudsko biće isključivo dušom. Uravnotežena je duhovnost jednako humanistička koliko i eshatološka. Ona uviđa veliku važnost ovoga zemaljskog života i naših djela na zemlji, jer ovaj život određuje našu sudbinu u vječnome životu, gdje će osoba u eshatonu biti obnovljena u svim svojim bitnim funkcijama. Valja istaknuti kako kršćanstvo, zajedno s onim najboljim u islamskoj i židovskoj duhovnosti, zastupa gledište o dinamičkoj napetosti između vremenitoga i vječnoga, između tijela i duše. Međutim, dogma o Utjelovljenju najviši je izričaj ove dinamičke napetosti. Uskrsnuće mrtvih u Kristu, kao što sveti Pavao objašnjava korintskim obraćenicima s novoplatonizma, konačni je cilj, kao i razrješenje te napetosti.
Vjernik koji se bori s neuobičajenim problemima u ponašanju kao što su spolne prisile, ili s tjelesnom ovisnosti poput alkoholizma, slobodno može u sebi potražiti bilo koju od ovih dualističkih sklonosti. Implicitno nijekanje jedinstva osobe pronalazimo također u puritanskim strujama razmišljanja, kao i u suprotnoj zabludi, koja tjelesne čine drži malo važnima ili potpuno nevažnima u duhovnome smislu. Valja nam preispitati stavove kako bismo provjerili odražavaju li jedinstvo evanđeoskoga viđenja, a ne njegova povijesna iskrivljenja.
Pripremila: Marina Bulat
(Tekst je preuzet i prilagođen iz knjige Psihologija duhovnoga razvoja, Benedicta J. Groeschela)