Nakon brza pogleda na duhovnu potragu kako je shvaćaju nebiblijske religije te kratka razmatranja osobite ljepote islama i jedinstvena misterija Izraela, krećemo ka kršćanskoj duhovnosti. Budući da su na tu temu napisane čitave knjižnice, ovdje se ne će iznositi pregled te neizmjerne teme, a još manje će se pokušati izreći nešto „novo“ na tu temu.
Umjesto toga ovdje će se pokušati istaknuti najznačajnije odlike goleme građe kršćanske duhovnosti u kontekstu proučavanja duhovnoga razvoja. A temelj toga svega tvori pitanje: „Koliko je moja duhovnost kršćanska?“
Središte je kršćanske duhovnosti Utjelovljena Riječ Božja. Ona je središte ne u smislu gravitacijske točke, već u vidu jedinstvena izvora svjetlosti u inače posve mračnu i beživotnu svemiru. Baš kao što je izvorom svjetlosti i života materijalnomu stvorenju („Sve postade po njoj“, Iv 1, 3), ona je ujedno i izvorom spasenja i duhovnoga života. „A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja“ (Iv 1, 12). Navedene riječi iz velikoga kristološkog himna na početku Ivanova evanđelja pružaju ključ za čitav nauk o duhovnosti u kršćanstvu.
Tekst iz poslanice Filipljanima 3, 8-16 jedan je od mnogih koji naglašavaju kristološke temelje duhovnoga učenja Crkve:
Sljedbenici nebiblijskih religija nastojali su upoznati Boga putem savršena nasljedovanja božanske slike u sebi, dok su pobožni nasljedovatelji Izraelovih Pisama ušli u savez s Bogom, koji ih je jedini mogao spasiti i posvetiti po svome savezu. Kršćanin ne gleda tako na spasenje. On se spašava i posvećuje po objavi Krista u sebi, spasonosnu spoznanju koje nadilazi intelektualno razumijevanje i postaje ona tajanstvena psihološka stvarnost koja se naziva „živom vjerom“. Ta je vjera tako duboka i uključena u život te nam, kada shvatimo njezinu spasonosnu moć, velika teološka debata o vjeri i djelima počinje nalikovati na puki jezični problem. jer, kada osobu obuzme vjera o kojoj sveti Pavao govori Filipljanima, sam život postaje niz dobrih djela što ih vrši Krist koji živi u toj osobi, sve više djelujući preko njezinih postupaka. Istinsko je osobno dobro djelo svim bićem prionuti upoznavanju Krista, koji je u nama.
Tvrdnja da je Krist po svome otkupljenju i milosti temelj i središte kršćanske duhovnosti ponavlja se toliko često da već nalikuje na kakav kliše. Nalik na melodiju koju smo previše puta čuli, nerijetko se gubi zapanjujući smisao ovoga nauka. Možda to objašnjava zbog čega brojni kršćani svih tradicija nisu svjesni jedinstvenih odlika vlastite duhovnosti. Umjesto da cijene druge duhovne predaje, brojni se kršćani koji su se u potrazi udaljili od Crkve daju njima obuzeti. Stoga je uputno na ovome se mjestu upitati: „Koliko je moja duhovnost kršćanska? Jesam li – makar i slučajno – razmišljao/la na način koji nije u skladu s novozavjetnom duhovnosti?“
Jedan od načina sagledavanja ovog pitanja jest razmotriti na koji je način kršćanska predaja zadržala svoju čistoću naspram povijesnih tendencija unutar kršćanstva koje su je nastojale odvući u ovom ili onom smjeru. Većinu su tih pokušaja izvršili pobožni vjernici, nastojeći duhovni nauk sadržan u Novome zavjetu, a posebno u Ivanovim i Pavlovim poslanicama, povezati s mišljenjem svoga vremena. Umjesto da pregledamo sve kršćanske nauke koji se odnose na duhovnost, razmotrit ćemo samo nekolicinu koji se danas dovode u pitanje te ih sagledati u svjetlu ove studije, kako bismo vidjeli koje to elemente kršćanske duhovnosti kršćani današnjice posebno moraju uvažiti.
(Tekst je preuzet i prilagođen iz knjige Psihologija duhovnoga razvoja, Benedicta J. Groeschela)
Pripremila: Marina Bulat