Razgovor prof. Tadeusza Gadacza s Jean – Lucom Marionom. Filozof: Vjerujem u Boga ne zbog toga što postoji, nego zbog toga što je Bog Bog.
Tadeusz Gadacz: Je li filozofija opterećena odgovornošću prema kulturi i društvenom životu? Moguće da je došlo vrijeme rastanka s takvim aspiracijama pa bi se mogla pomiriti sa stvarnošću da je ona samo jedan segment višesložne kulture?
Jean-Luc Marion: Filozofija je ipak odgovorna za sve – što ne označava da je nositeljica indirektne odgovornosti za jedno ili drugo partikularno pitanje. Filozofija ne odgovara na detaljna pitanja, niti na potrebe – to je ipak područje nauka, tehnike i tržišta kulture.
Filozofija je jedna vrsta otvorenja i kao takva daje prostora drugim pitanjima. Očito je da se primjerice pitanja o pravima čovjeka pojavljuju na razini politike, a to pitanje ne bi se moglo pojavit da se nije odigrala jedna posebna etapa filozofije. Bilo je i takvih vremena, kada filozofija, integralno upisana u mentalitet, nije provocirala da se zalaže oko takvih stvari. Ista stvar je i kod pitanja o smrti umjetnosti koje je danas vrlo fascinantno. Odgovor na to također je ovisan o stanju filozofije. Jer samo filozofija može potvrditi smrt umjetnosti ili pak priznati da se radi o jedno potpuno ovlaštenoj modernoj umjetnosti osim slikanja. Zbog toga umjetnici nisu nikad prije trebali toliko filozofije koliko je trebaju danas.
Sfera u kojoj filozofija odigrava vrlo značajnu ulogu je očito teologija. Bez kritičnog momenta, koji unosi filozofija, teologija brzo postaje presigurnom u sebe i pretvara se u stalno ponavljanje, ostajući na području očiglednosti. Dakle, filozofija, shvaćana kao otvorenje, jest nositeljica centralne uloge za druge diskurse. Filozofija je prostor u kojemu stvari pronalaze svoju slobodu bića (esse). Štoviše, prostor u kojem se stvari mogu davati.
Karol Wojtyla pisao je o povezanosti duha i kulture. Duh, tvrdio je, jest izvor kulture, a kultura produbljuje duh. U prvoj polovici XX. stoljeća djelovali su također vrlo poznati pisci kao što su Kafka, Proust, Beckett. Djelovalo je puno slikara i skladatelja. Filozofija je tada bila u različitim odnosima s umjetnošću, crpila je iz nje inspiracije. No, to je ipak završilo. Pristajete li uz tezu koja se tiče krize kulture i filozofije?
U razdoblju, o kojemu govorite, postojao je snažan osjećaj konflikta, bila su to vremena determinirana ideologijama. Nakon Drugoga svjetskog rata te hladnoga rata ideologije nisu, uistinu, prestale postojati. No, izgubile su svoju snagu koja je izvirala iz dotadašnje jednakosti, koherencije i mobilizacije. Svjetonazor se počeo oblikovati uz poticaj elemenata pripadajućih različitim domenama. Treba primijetiti još i to da su radio, televizija, internet učinili da se proizvodnja ideja, slika i smislenosti ne zbiva direktno u samoj umjetnosti.
Kontakti među filozofijom i slikarstvom ili između filozofije i glazbe su slabije jer nema viša slikarstva, glazbe, filozofije, nego transmisija informacija. Umjetnost, filozofija postaju informacijama prolazećima kroz medijalne kanale. To je paradoksalno, jer ti kanali na neki način odvajaju od sebe umjetnosti zato što prisutnost autora u njegovu djelu je sve manja nego prije. To je sasvim nova situacija i nije čudo da smo se u tome izgubili. Pratimo ujedno proces transformacije izvora refleksije i umjetnosti. Primijetimo tendenciju nestajanja posebnosti svake pojedinačne umjetnosti. Postaje bitnim, dakle, da se sve oblikuje prema transmisijskim kanalima. U stvarnosti imamo na primjer filozofiju dviju brzina: lakšu koja nije formatirana za televiziju i onu koja je od samoga početka predodređena za te vrste brzoga protok. To se isto tiče i politike. Postoji politika koja se realizira u tišini, u administraciji i ona paralelna koja prema svojim crtama postaje javni spektakl.
U tom slučaju u stvaranju pojedinih djela ima manje koherencije autora konkretnoga djela. Ta pojava nije bila poznata do prije nekoliko godina.
Kakve mogu biti posljedice takve situacije?
To se još ne zna. Vjerujem ipak u intelektualna prava, koja poput bioloških prava nisu poljuljana. Uvjeren sam da slaba misao ne može trajati dulje nego jaka misao. Verificirao sam to empirijski. Dostatan je bio primjer Levinasa – njegovo djelo nije bilo poznato, osim u nekom uskom krugu profesionalaca sve do trenutka dok je našao razglas u Francuskoj. A Galileo, Mark Rothko, čiju sam izložbu gledao u Londonu, Karol Wojtyla, kojega je svijet primijetio tek u trenutka kada je postao papa. Ozbiljne i istinite ideje, kako bi stupile na snagu, trebaju puno vremena, ponekad više nego što traje život njihova autora. Period otpora određuje rok trajanja. To je pravilo. Naše vrijeme se također svrstava u tu definiciju kao i prethodna vremena.
Ne mislite li ipak da su mediji promijenili stvarnost mišljenja i kulture toliko da danas ne govorimo više o strujama ili smjerovima nego o zbivanjima koja su preko njih kreirana? Takvim zbivanjima se čine na primjer Slavoj Žižek ili Peter Sloterdijk.
Upravo sam o tome govorio. Postoje ljudi koji su se odlučili proizvoditi jedino to što može prikazivati televizija. Moraju to biti samo jednostavne ideje koje nepripremljena publika prihvaća i razumije brzo i bez napora. Nešto slično kao u McDonaldsu, gdje se jede brzo i loše, ali koji osigurava jedan siguran egalitarizam koji svima nudi isti okus. Osobno nemam ništa protiv takvih proizvođača – svatko mora nekako zarađivati za svoj život.
Navedena gospoda Žižek i Sloterdijk izbjegavaju nazivati se filozofi u smislu stricto – i uvjeren sam da se ni takvima ne smatraju. Oni su filozofi svakodnevnice ili paktelevizijski filozofi dio tržišta. Imam prijatelje koji se također bave sličnom djelatnošću i nema među nama razdora niti kontroverzija.
Kao povjesničar filozofije XVII. stoljeća sjećam se također, da je u ondašnje vrijeme Pierre Charron bio jednim od najvećih mislioca u Francuskoj. Kartezije je, naspram njega, bio nitko i ništa. A tko je tada poznavao Pascala?