Ne postoji stvarnost, kao što piše Stanley Fish, nego samo jezik. Odlučuje li istina ili pak originalnost interpretacije?
Nietzsche predstavlja nihilizam, među ostalima, kao stvarnost višestrukih vrjednota, koje ne postoje same po sebi, nego su efektom interpretacija. Interpretacije ne ovise o traženju istine, ali iz volje moći. Da, živimo u epohi nihilističke krize, sjetimo se pak da ga nije Nietzsche uzrokovao nego ga je predviđao.
Fenomen rata i masovnog uništavanja dokazao je da volja može negirati stvarnost. Danas također živimo u trenutku kada volja preobražava i našu stvarnost. Ne znamo, dakle, ostaju li Bitci stvarno neovisni o našem sudu, prihvaćamo li ih ili negiramo. To određuje čitavu našu ekonomiju, politiku, urbanistiku. Upravo to uzrokuje financijsku krizu ili pak ekološku katastrofu. Stoga nije ništa čudno da posljedice nihilizma primjećujemo također i u kulturi. Ne čini mi se kako bi ona bila posebna žrtva aktualne situacije. Smatram, naime, da je aktualna situacija posljedica evolucije koju filozof primjećuje bolje nego netko drugi. Političari, čak i oni najbolji, ne razumiju trenutak u kojemu se nalazimo. Oni su uvjereni da će nas svojim budućim odlukama osloboditi poteškoća.
No, ako odlučivanje mora označavati: htjeti više, više planirati, više potresti, to će sve još više produbiti postojeću krizu. Upravo se to zbiva, jer mi odlučujemo o stvarnosti. Ta nihilistička kriza traje već drugo stoljeće. Vrlo dugo. No, na sreću, filozof može o njoj govoriti.
U knjizi „Bog bez bitka (esse), precrtavate riječ Bog. Kako razumijete oslobođenje Boga od jezika metafizike? Znači li to da je Bog bez bitka (esse – postojanja), Bog izvan postojanja? Je li moguće zamisliti Boga izvan postojanja? Jesmo li u razmatranju osuđeni na alternativu: postojanje – nepostojanje? Ukoliko da, onda je možda općenito pogrješno razmišljati o Bogu?
Šalica kave je preda mnom, dakle ona postoji, uopće ne sumnjamo u taj fakat, ali ne obraćamo previše pozornosti zbog toga. Hotel u kojemu razgovaramo jest. Njegovo postojanje također nema posebnoga značenja: da nije tu ovakav kakav jest bio bi neki drugi. Mi jesmo. Dakle, bitak – postojanje je banalno čak i prazna implikacija povezana s vremenom. Ako želimo upoznati nešto vrlo atraktivno, primjerice neku umjetnost, ne razmišljamo postoji li ona ili ne. Postojanje nam ništa neće reći o Bogu! Imamo druge više zanimljive pojmove za razmišljanje o njemu kao što su dobro i ljepota.
Ono što ne postoji, biva realnije nego ono što jest- što postoji. Primjerice, naša nas želja više određuje, nego ono što jest, ali nema za nas to značenja. Ono što postoji, može ocrtati naš život (na primjer vjernost umrlom). Slično kao ono što još ne postoji – iščekivanje djeteta. Bog jest – i što onda! Pa i šalica kave postoji! Vjerujem u Boga ne zato što on postoji, nego zato što on jest Bog. Nije moguće vjerovati u sve što postoji!
U metafizičkoj filozofiji postoji toliko idolatrija (stricte senso) da je problem postojanja Boga postao temeljnim predmetom. No, nije bilo toga prije. Sveti Toma jednostavno kaže da Bog nije pojmljiv u metafizici, jer je on Počelo. Kasnije su metafizičari tvrdilii da religiozni vidik nije moguće prihvatiti bez tvrdnje da Bog postoji. Nešto slično kao kad bi se nekome reklo: Poštovani Gospodine, ponajprije moram dokazati da postojite i tek kasnije ćemo popričati. Ne razumijem zašto bi kršćani kao zadnji trebali prihvatiti da vjera u Boga nije potrebna za metafiziku.
Tu se nameće i pitanje, ako postojanje ne određuje, ne ukazuje na Boga, onda Ga možda određuje nepostojanje? Ne dolazimo li tako do ukidanja razlike između teizma i ateizma?
Na to se pitanje može odgovoriti na dva načina. Prvi način polazi od ljudske točke gledišta. U tom smislu ateizam je idolatrijski stav kao i svi ostali. Ako netko govori da Bog ne postoji, što želi uistinu reći? Je li ateist taj tko tvrdi da Boga nema, jer on ne vjeruje u Njega, ne vjeruje, jer misli da Boga nema? Je li ateist taj koji napušta Boga, jer misli da Bog ne postoji, je li taj koji nastoji dokazati da Boga nema, jer ne želi da On postoji? Govor o nepostojanju Boga je strahovito neprecizan. Ateist ne zna što govori, kao i onaj koji tvrdi da može dokazati postojanje Boga. Ako mislimo na Boga, treba imati na umu granice jezika.
Drugi odgovor na to pitanje uzima si kao polaznu točku samoga Boga. U tekstovima i tradiciji koji su otvoreni za svakoga – za vjernika i nevjernika – pojavljuje se hipoteza da Bog govori o Bogu, da se objavljuje: u to se može vjerovati ili ne. Bitno je da se pojavljuje sasvim drugačija intelektualna pretpostavka. Temeljni problem nije više pitanje postoji li Bog, nego je li taj Bog voljen? Sada je prvotno postojanje vjernika, onoga koji vjeruje. Zaokružujući ta dva odgovora, možemo reći sljedeće: ili čovjek odlučuje postoji li Bog ili Ga nema, ili pak sam Bog odlučuje je li čovjek jest ili ga nema.