U svoj zadnjoj knjizi malo ste se pozabavili sv. Augustinom. Otkuda taj interes? Nalazite li kod Augustina Boga izvan metafizike?
On je malo umanjio granice između teologije i filozofije (nota bene, smatrao je da se teologija direktno povezuje s poganstvom i kršćani nisu teolozi).Augustin naglašava da je filozofija zaista ljubljenje (voljenje) mudrosti, a to označava uistinu ljubav prema Bogu – drugim riječima, on je očekivao od filozofije ono što mi očekujemo od teologije. Drugo, nije se koristio jezikom grčke filozofije. Očito je da je primio od nje pojmove kao što su materija ili osoba. No, ipak je naglasio da su u odnosu prema Bogu ti pojmovi beskorisni. S jedne strane, Bog nije materija in senso stricto, s druge pak strane, pojam „osoba” korišten je u ovom kontekstu kao zamjenski, zbog manjka boljega, ne znajući što bi točno moralo ono označavati. Uostalom, kod Augustina teško je pronaći odgovarajuće značenja metafizičkih teza na primjer u odnosu Boga koji trpi.
Svetoga Augustina se ne može upisati u opći razvoj metafizike – a tim istim otvara on mogućnost za promišljanje Boga na nemetafizički način. Prestajemo ograničavati Boga našim jezikom, nego koristimo jezik koji definira fakat, koji se čini da je Bog. Ne govorimo o Bogu već mi Njemu upućujemo naš govor. A ako govorimo o Bogu, tada samo kao posljedica govora upućenoga Bogu. Nadalje, govoreći Bogu, ne obraćamo se Njemu, nego odgovaramo na Njegovu prvu riječ. Ne znam živjeti drugačije osim što stalno prihvaćam Njegovu riječ – jer je on Bog, a ne ja. I zbog toga se misao sv. Augustina i danas čini vrlo aktualnom.
Želeći ostati vjerni misli sv. Augustina ne bi li se trebalo početi moliti, a prestati filozofirati? Kako se može filozofirati o nečemu što je nediskurzivno?
Temeljna rečenica sv Augustina glasi: ako ne vjeruješ, ne ćeš razumjeti. Ne radi se o filozofiranju, nego o konceptualnom, dakle diskurzivnom promišljanju.
Kod Augustina uviđamo stalnu korekciju pojmova zbog paradoksa koji se susreće kada se govori s gledišta Boga. Modificiramo, dakle načine diskursa. Ukoliko se potrudimo ozbiljno oko problema stvorenja, tj. ako prihvatimo činjenicu da stvorenje ne može postojati, ako nije predmet Stvoriteljeve volje, tada nas to prisiljava da promijenimo definiciju subjektivizma, jer ja nisam ja, ukoliko nisam u Bogu. Toliko ja jesam ja, koliko nisam ja. Paradoks, koji proizlazi iz ozbiljnog pristupa relaciji Stvoritelj – stvorenje, nalazi se u logici htjenja. Evo jedne od činjenica: Istina se ne može spoznati, ukoliko nije dana – omogućena, jer je ne proizvodim ja, nego ona se ona otvara meni.
Tako dakle istina pokazuje da nisam u istini. Na neki način ona me osuđuje. ali u isto vrijeme zahtijeva da je volim. Ako je ne želim voljeti, zanijekat ću je. Dakle, pristup istini nije pitanje da li je primjećujem ili ne, nego nju treba zavoljeti ili ne. Postoji nekoliko filozofa koji su to preuzeli od Augustina: Pascal, Levinas, moguće također Wittgenstein ili pak Nietzsche…
Nakon smrti Michela Henryja, Paula Ricoeura i Hansa Georga Gadamera govori se o Vama kao o zadnjem velikom filozofu među živućim filozofima. Osjećate li na sebi težinu odgovornosti?
Osjećam se baštinikom nekoliko generacija francuskih filozofa: Emmanuela Levinasa, Jacquesa Derridae, Michela Henryja, Paula Ricoeura. Ima nas više koji smo primili tu baštinu na dokumentacijski ili stvaralački način. Moja generacija je izdala posebne umove formirane u fenomenološkoj školi. Slobodan sam se sjetiti prezimena: Didier Franck ili Jean – Louis Chretien. Štoviše, imamo također i učenika koji su spekulativni filozofi npr. Claude Romano sa Sorbonne. Ne bojim se pripadam vrsti koja izumire. Naprotiv, fenomenološka tradicija u Francuskoj se nastavlja. A dobro znamo da to nastavljanje zaista nije obavezno.
Pojava fenomena filozofije je uvijek povezana s čudesnim zbivanjem. Ne znamo zašto se u određenom trenutku povijesti filozofija pojavljuje u ovoj ili onoj zemlji, a zašto je kasnije otkrivamo opet negdje drugdje… Pogledajmo Francusku: metafizika je bila vrlo jaka u 17. st., a u 19. st bilo je vrlo malo, pa ipak opet se pojavila u 20. st. Duh puše kud hoće…
Sigurno je ipak da se ne može više razvijati spekulativna filozofija koja bi sve počela od nule zaboravljajući na tradiciju. Ta osnovna poteškoća analitičke škole koja ne gradi intimne i realne odnose s filozofijom povijesti. Uvjeren sam da bez tih smjernica i povezivanja kao i bez edukacije filozofija nije moguća.
Možete li otkriti tajnu: koji će biti sljedeći korak u Vašoj filozofiji?
Zanima me nekoliko pitanja. Među ostalim radim na jednoj knjizi u kojoj se želim suprotstaviti tvrdnji da postoji kartezijanski dualizam. Spremam također jedno svečano predavanje koja ćete moći slušati u Varšavi. Ono će se govoriti o negativnoj sigurnosti. Zanima me sigurnost lišena objektivizacije. Želim dokazati da se metafizika temeljila na interpretacijama istine kao sigurne polazne točke. Kako bi postignula tu sigurnost, koncentrirala se na objektiviziranim predmetu, za koji se smatra da je u mogućnosti poznavanja – no tim istim ustvari je reduciran.
Postavio sam si pitanje: može li se zamisliti sigurnost koja nije povezana s predmetom. Došao sam do zaključka da u nekim slučajevima raspolažemo sigurnošću koja zaista izvire iz nemogućnosti proizvodnje predmeta odgovarajućeg na pitanje. Pitanje na koje nema odgovora, nije uvijek lišeno smisla i u tome se možda skriva sigurnost. Primjerice, na pitanje tko je čovjek nema odgovora. No, kada pokušavamo odgovoriti na to pitanje, izbacujemo čovjeka, jer kojekakva definicija otvara put tvrdnji da neki ljudi nisu jednostavno ljudi. A tada se pojavljuje opasnost.
Razgovarao Tadeusz Gadacz
Uredili Agnieszka Sabor, Wojciech Starzynski
Preveo: o. Arkadiusz Krasicki CSSp (Osijek)