Čovjek mora imati vlast nad osjećajima. On ih mora znati kontrolirati. Dakle, kao prvo osjećaje treba urazumiti, treba im razumno udovoljavati, prebacivati njihove snage na uzvišenije objekte, aplicirati se radu, odgajati volju, prigrliti disciplinu, jer o svome tome ovisi stil, ritam života.
Kao drugo nerazumno tretiranje osjećaja, nasilno obuzdavanje, moglo bi uroditi požarom, tj. poremetiti ravnotežu snaga u čovjeku, te imati kobnih posljedica po zdravlje duše i tijela.
Stoga čuvstva trebamo pretvoriti u plemenite osjećaje, a ne pustiti ih da prijeđu u strasti, da zavladaju protiv diktata kreposti. Prema tome nemoj dopuštati da se hrane ili zasićuju nedopuštenim objektima, npr. ne puštaj da mašta krstari po opscenim prizorima. Izbjegavaj prejaku emocionalnost, uzbuđenje, tj. sve prigode u kojima se čuvstveni život raspaljuje, npr. potresne slike filmove, kriminalne romane. Podavaj čuvstvima višu hranu, npr. ražari se u potrazi za istinom, volju upotrijebi da osvojiš vrednote duha, radi na koristi bližnjega.
Empatija je danas općeprihvaćeni pojam u psihologiji, a označava zapravo spremnost da se uživimo u osjetilni svijet druge osobe. No isti stav može se primijeniti i prema samome sebi, pa onda znači spremnost da istražujemo sebe, u prvome redu vlastite osjećaje i doživljaje. Pri ispitivanju savjesti, ali i inače, moramo se pitati što se to u nama događa, kako se osjećamo i koji je razlog našemu raspoloženju. Na primjer, osjećam se sretan jer sam dobro obavio molitvu, ili: osjećam se razočaran nad samim sobom, jer se nisam uspio svladati u nekoj stvari, ili: zavidan sam jer su mi pričali o uspjehu drugoga. Najvažnije je da tako ispitujemo svoje osjećaje, uvijek po tome trostrukom ključu: kako se osjećam, zašto se tako osjećam i da to jasno izrečem bar sebi, ako već ne mogu svoj doživljaj ili osjećaj priopćiti drugome, podijeliti ga s nekim. zašto je važan ovaj stav spremnosti za samoistraživanje i zašto pomaže u duhovnome rastu?
Ima nekoliko razloga za duhovnu korist od empatije. Prvi i neposredni učinak ovakvoga ispitivanja sebe jest osjećaj rasterećenosti od čuvstvene napetosti. Osjećaji nas, naime, mogu plašiti kad ih ne znamo kontrolirati. A ne možemo ih kontrolirati onda kad ne poznajemo njihov uzrok, situacijski uvjet koji stoji iza njih. Kad pronađemo razlog npr. svoje tuge, onda više nismo izručeni tome negativnom osjećaju, jer znamo odakle potječe. Drugo, empatija pomaže u duhovnome rastu, jer razvija svijest o vlastitim iskustvima i osjećajima. Ovakvo razumijevanje sebe potiče na dublji duhovni život. (“Psihologija duhovnosti”, Zagreb 1997., str. 43-44, Prof dr. sc. Mihály Szentmártoni, DI)
Do zrelosti ne dolazi se jednim korakom. Boriti se protiv zlih čuvstva, protiv poplave čuvstava, osobito protiv požude, jer je ova napasnik prema Pavlovim riječima (Rim 7, 5; 7, 23). Na tom putu čovjek nije sam…
p. Arkadiusz Krasicki, CSSp