Početak osobne nesreće i svake psihopatologije je trenutak kada čovjek izgubi perspektivu budućnosti. Takav se čovjek zatvara u sebe i prestaje rasti. Jednom pokršten čovjek više nikada ne može postati nepokrštenim. Uz svoje „socijalno ja“, „intimno ja“, ontološki on ima novo ja – Kristovsko ja.
Na putu prema svetosti naš je cilj da što više usvajamo Isusov mentalitet i njegove stavove. No, to ne znači da gubimo vlastiti identitet. Baš suprotno, po duhovnome životu postajemo sve više ono za što smo stvoreni i sve se više razvijaju naše najplemenitije sposobnosti i osobine. Duhovni život uključuje stalnu napetost između sebičnih tjelesnih želja i vjernosti Duhu.
Iako je duhovni život djelo Duha Svetoga, zahtjeva i ljudsku suradnju. Bog nas stalno potiče i zove, a mi odgovaramo. Ovakvo shvaćanje duhovnog života uključuje dva činitelja: milosni (božanski) i psihološki (ljudski).
Jedan od božanskih činitelja je i molitva. Istinska molitva dodiruje najinitmnije slojeve duše. Putem molitve komuniciramo s Bogom, otvaramo mu se i na taj način postajemo bliski s Bogom. Molitva nam pomaže da rastemo u vjeri.